fbpx
spot_img

Priča o autoru čuvenog stripa „MIRKO I SLAVKO“

Uoči rasturanja Jugoslavije, ima tome više od četvrt veka, u čuvenom Domu (što je šifrovan naziv kafane Doma armije u Gornjem Milanovcu), lokalni pakosnici počeli su da zadevaju zgurenog čoveka pod šajkačom što je sedeo za susednim stolom zapitkujući ga – gde su mu sad Mirko i Slavko?

– Eno ih na Dedinju, uživaju u penziji, valjda će ih odmeniti Vuk i Vojo – odgovorio im je mrtav-hladan, čime je primirio kafanu i zapeglani personal, a prenuo iz dremeža tobož nezainteresovane radnike Službe koji su u Domu decenijama samopregorno lili znoj.

Ne bi li raspršio nelagodan muk i kafanskim gostima vratio osmeh na lica, prijatelj koji im je iz prestonice došao u goste upita ga – otkud to da je u svojim stripovima „Nikad robom” namenio glavnim junacima, mladim partizanskim kuririma, da pobiju gotovo pola Vermahta, ali da nikad nisu zaratili i protiv „domaćih izdajnika”?

– Kazaću ti kad procenim da smem – obećao mu je Desimir Žižović, u rudničko-takovskom kraju poznatiji kao Buin, pa nastavio da srkuće kafu.

Slabo se pamti da je početkom šezdesetih godina upravo on osmislio Mirka i Slavka, male partizane koji su svojom domišljatošću i hrabrošću raspaljivali maštu dece širom Jugoslavije. Bio je to tada najpopularniji domaći strip, s tiražom od koga i danas mnoge izdavače hvata vrtoglavica. Po njemu je Tori Janković snimio film, a preveden je čak i na kineski jezik. Zbog toga neki Milanovčani još tvrde kako bi barem dva-tri sprata novog (a već tuđeg?) zdanja „Dečjih novina” trebalo da se pribeleže Buinu, Mirku i Slavku. Ravnopravno. Valjalo bi znati i da je imao veliko srce, pa je svakoj vlasti, i narodnoj, i nenarodnoj, bio pošten kafanski opozicionar, što je uvek i svuda bilo vredno poštovanja… i budne pažnje!

Ali, priča započeta pre četvrt veka u Domu imala je i nastavak.

Krajem novembra 1996. godine pozvao je onog prijatelja iz Beograda da što pre dođe u Gornje Branetiće. Sluti, reče, da mu je došlo vreme, a ne bi da ode dok ne ispuni data obećanja i izmiri bar neke račune.

Sedeo je na tronošcu pod kruškom u dvorištu rodne kuće, oronuo i urušen koliko i ona. I čim je natočio mučenicu, gostu za dobrodošlicu a sebi za lek i okrepljenje, pozvao je suprugu da mu iznese „onu sliku”.

U jednostavnom ramu i pod prašnjavim staklom bila je fotografija usukanog, još golobradog momka s kratkom puškom „italijankom”, odevenog u vojničku uniformu i sa šajkačom na kojoj se jedva nazirao grb Kraljevine Jugoslavije. Beše to mladi Buin.

– Kad su Nemci nahrupnuli, naravno da sam krenuo da branim zemlju – počeo je o slici. – Seljacima ne treba „pozivnica”. I tako sam završio na Ravnoj gori. Tamo su ocenili da sam mlad i kilav, ali kako sam bio nadaren za crtanje ipak su me zadržali i poverili mi da ilustrujem nekakve novine, te sam ratovao s olovkom u ruci. Naslućujući kako će se to naše vojevanje završiti, Dragiša Vasić me je nešto kasnije najurio natrag, kući. Samo, ne biva kako se čovek nada. Kad su ono 19. septembra 1944. u Gornji Milanovac naišli partizani, pozove nas nekoliko komesar Đorđe Andrejević Kun pa reče da je obavešten „kako smo se držali tokom okupacije” i potera nas na Sremski front, obećavši da će svakom ko se živ vrati sve biti oprošteno. Vratio sam se jedino ja. Možda bih prošao i gore da je imalo šta da mi se oduzme, ali, srećom, sirotinja nikome nije operativno zanimljiva. Taj deo moje biografije još se čuva u arhivu opštinskog komiteta. Zato, a najviše iz inata, poštedeo sam pripadnike Jugoslovenske vojske u otadžbini.

Upokojio se 6. decembra 1996, samo nekoliko dana nakon onog susreta s izmirivanjem računa. Prošle su od tada dve decenije, pa iako ga često spominju, nikome u Milanovcu nije palo na pamet da se Buinu posveti neki zatureni sokak, a ako na „listi čekanja” imaju važnije velikane, da po njemu nazovu bar neku skrajnutu kafanu. Zbog Mirka i Slavka.

Izvor: politika.rs

Zoran Todorović
Zoran Todorović
Osnivač „Pokazivača“. Tvorac novakovanja. Čovek koji od života želi sve ili ništa, a trenutno živi negde između.