fbpx
spot_img

PRIZORI IZ OBIČNOG ŽIVOTA: MARSOVCI ( iz ciklusa: monolozi)

"Gde si Kališa burazeru!"
„De si Kališa burazeru!“

Noć je, gledo sam sas svoje oko šareno, došla nacvrcana u šarene čeze. Kučići ki ludi laju i vrtu se oko tezge. Božeee, ako te ima, što bre šalješ ovi danovi i noći psihofizički nespremni na poso. Ova noć je bila nekako u rikverc. Ki da se svemir nasadio na glavče, bem mu nanče, pa sve došlo naopačke. Aj uvati ti prodavnicu pa je okreni naopačke…Eee, tu sam ve čeko. Stvarke padaju s nebo, sijalice mi kruže oko glavu ko zunzare, brlja radi nop – stop. Mi biznismeni bez nju nigde ne mrdamo.

 Kažem ti, kučići udarili u vrevu a tezge, ove pijačne, lepo sas svoje oko šareno gledam, počeše da šetaju. Ne lažem oko da mi ispane. Svetski sam čovek bre, ljudi me znaju. Zna me svaki pijac od Segedin do Istambul. Znam i razne veštine. Ležim na vodu i čitam novine, oko da mi ispane ako lažem.

Nastala opšta uzbuđenos. Lep gledam a ono drveće došlo šareno. Čas žuto, čas belo, čas šareno a čas žuto. Boško Rajber i Slaviša Kuče nabili se pod tezge i pocrkali od strasti. Samo se Kališa nikim ne mrda. Poče ono drveće da se savija i vetar neki sve da porušuje okolo. A onda, neka stvarka, došla braon al više zanosi na crveno, udari otud preko Lepenicu, op, op, op, pa preko mos pravo pred bioskopa „Radnički dom“. Jao bre i kuku i lele kad nasta lomljava, škripa, od kočnica, šta li? I, neko tanjirče cap, cap, cap, sleteeee. Leleee, nasta tišina, ma lepo se ništa ne čuje. Joca Kuče sa cvokotavi zubi šapuće ispod tezgu: Kališaaa propadosmooo ovo je leteći tanjir, saće da nas pokupu i vode u inostranstvooo – i poče da plače. I on i Boško, nek kažu ako lažem. A Kališa stegne petlju i pravo pred tanjira. Na crtu.

Ono došlo okruglo i malo, tako, do kolena. Gore neko poklopče. Sagnem se i za onaj poklopčić  op – podignem. Kad unutra – marsovci! Četiri komata. Sede večeraju i gledaju crtani filmovi. Pocrkaše od smej. A dosli mali, mali a zeleni. Ki čvrkavci. Ovolicni. Auuu men bi neprijatno što ih uznemiravam. Toliki put deca prešla. Reko izvinjavam se braćo, a i oni se zbunili, gledaju me i ne trpuću. Jedan, čini mi se ponajmanji, ustade, utiša televizor, pokloni se i poče nešto da priča. Ništa ga ne razumem. Samo po neki put mu promakne Kalisa, Kalisa, Kalisa… Vidim dete me poznaje.

Završi, pokloni se i gledaju svi četvorica u mene. Valjda da im odgovorim. Lepo im u očima vidim samo što ne kažu: Kale burazere.

Počnem ja nešto na naški ne ide, ciganski, ma jok. Oni nesrećnici zinuli u mene, ovako, usta im otvorena. Izbruka se pred stranci. Skinem šešir, poklonim se, spustim ono poklopče i vratim se do tezgu. Slaviša i Rajber izbečili se u mene ovolike im oči. Šta je Kale ono, šta ono bi? Ma ništa, reko, neki stranci. A Marsovci izašli napolje i mašu nam rukicama. Manem i ja njima, drugarski. Oni uđoše unutra upališe motori, tras, bum, vatra, šarenilo i odošeee. Bi mi malo i žao.

Celu noć Rajber, Kuče i ja ljuštimo brlju i čudimo se. A mene u glavu samo mali zeleni. Simpatični ki žapčići a dobri drugari. Svaka im čast.

Pa kaži kume: Jel bila normalna ta noć ili nacvrcana i u rikverc?

Oko da mi ispane ako lažem.

Momentalno.

Žika Ranković
Žika Ranković
Više godina aktivno učestvuje u javnom životu Srbije u oblasti umetnosti, kulture i informisanja. Organizator je i učesnik velikog broja kultrunih i medijskih manifestacija. Tekstovi su mu objavljivani u elektronskim i štampanim medijima širom sveta. Član je Udruženja dramskih pisaca Srbije i UNS-a.