fbpx
spot_img

Razgovaraonica sa Nedom: Siniša Vujaković – Samo je nebo granica!

Siniša Vujaković, dipl žurnalista, rukovodilac Padobranske sekcije Aero-kluba „ Prijedor“ i član Odbora za pripremu monografije „ 70 GODINA Aero-kluba iz Prijedora“

Autor intervjua: Neda Gavrić

N.G: Nedavno je u Banskom dvoru, u Banjaluci, promovisana  Monografija „ 70 GODINA Aero-kluba iz Prijedora“. Vijećnica Banskog dvora je bila popunjena do poslednjeg mesta, što je redak slučaj kada su promocije knjiga u pitanju. Кakvi su Vaši utisci?

S.V: Generalno, veoma povoljni, ali su osjećanja ipak pomiješana. Zbog veličine i značaja trenutka, svi koji smo radili na Monografiji bili smo i veoma uzbuđeni i pomalo nervozni i jako sretni te večeri, pogotovo kada smo vidjeli kakav je odaziv. Došli su ne samo vazduhoplovci iz matičnog Aero-kluba „Prijedor“, nego i kolege iz bratskog nam Vazduhoplovnog kluba „Skydive“ uz Banje Luke, kao i predstavnici institucija kulturnog i političkog života Republike Srpske. Mi smo to doživjeli kao izraz poštovanja prema Aero-klubu „Prijedor“ i iskazivanje priznanja za veliki trud uložen da jedno takvo kapitalno djelo ugleda svjetlo dana.

Ono što nas je jako razočaralo je da su predstavnici medija informisanja (s izuzetkom ekipe BLC radija), uključujući i one iz Prijedora, izostali s manifestacije koja se događa jednom u posljednjih 20 godina, iako je promocija bila pravovremeno najavljena!?

N.G: Promocija ove monografije počela je sa Svečanom akademijom u Prijedoru te kroz beogradski sajam knjiga, završena upravo u Banskom dvoru u Banja Luci, koji ove godine proslavlja jubilej od 90 godina postojanja. Može se slobodno reći da ste se, zajedno sa timom ljudi koji je radio ovu mogografiju, zaista potrudili da što bolje prezentujete ovo kapitalno delo.

S.V: Da, veoma nam je stalo da na dostojan način predstavimo taj projekt ove generacije, to djelo koje posmatramo i kao naučni rad i kao dokument jedne epohe i kao od zaborava sačuvanu arhivsku građu, koja će sasvim sigurno biti obavezna lektira i izvor od neprocjenjivog značaja za sve buduće istraživače i hroničare zbivanja u vazduhoplovstvu.

Da su pripreme za štampu u toku, prijedorska javnost saznala je na svečanoj akademiji, 4. marta ove godine, u Pozorištu Prijedor, na prvoj od tri manifestacije kojima smo obilježili naš veliki jubilej.

Vazduhoplovcima i simpatizerima Aero-kluba, kao i porodicama članova koji više nisu među nama, Monografija je predstavljena 21. maja, na maloj, internoj svečanosti na Aerodromu „Urije“, po završetku velikog aero-mitinga, kakav na ovim prostorima nije viđen u posljednjih 30 godina.

Najšira čitalačka publika imala je priliku da je upozna u Beogradu, na nedavno završenom 65. međunarodnom sajmu knjiga. I na kraju, kao posljednja iz programa manifestacija obilježavanja 70. godišnjice, upriličena je i zvanična promocija u Banjoj Luci. I da, ima neke simbolike da je slavljenik iz svijeta sporta slavio kod slavljenika iz oblasti kulture – kako i priliči, dostojanstveno, u reprezentativnom ambijentu Vijećnice Kulturnog centra Banski dvor.

N.G: Monografija je objavljena u banjalučkoj izdavačkoj kući „Besjeda“. Osim Vas, ko je od Vaših kolega pripremao ovu knjigu?

S.V: U Odboru za pripremu i izdavanje djelovali su: Vladimir Vanja Novaković, motorni pilot, predsjednik Upravnog odbora Aero-kluba; Goran Gnjatić, motorni pilot, rukovodilac Sekcije pilota motornog letenja; Ljubiša Aramanda, motorni pilot, nastavnik jedriličarstva i rukovodilac Jedriličarske sekcije; Tomislav Prpoš, motorni pilot i ja, trenutno na funkciji rukovodioca Padobranske sekcije. Mastermind projekta je prof. dr Nenad Novaković, urednik u Izdavačkoj kući „Besjeda“, priređivač i recenzent Monografije. Lavovski dio posla na prikupljanju arhivske građe odradio je prof. Mirko Glamočanin (†), a veliku zahvalnost dugujemo i brojnim vazduhoplovcima koji su pomogli u prikupljanju podataka i fotografija.

Iz ugla nekoga ko je pripremio i napisao poglavlje o padobranstvu, ističem doprinos na prikupljanju, sortiranju i vrednovanju podataka i zahvaljujem na podršci padobrancima Momiru Marinu („model“ za fotografiju na naslovnoj korici Monografije), Sanimiru Handanagiću, Mladenu Paladi i Bobanu Ivetiću.

N.G: Кoliko je rad na ovoj knjizi iziskivao truda, rada, nespavanja i prikupljanja potrebnih informacija? Da li ste, na posletku, svi vi koji ste predano radili na ovoj monografiji, zadovoljni kako je sve na kraju izašlo?

S.V: Ako vam kažem da je rad na Monografiji trajao osam godina – već sam Vam puno rekao i odgovorio na prvi dio pitanja. A mogu da Vam dam i jedan ilustrativan primjer iz ličnog ugla. Moje angažovanje na pripremi i pisanju poglavlja o Padobranskoj sekciji, od trenutka kada sam (ne sasvim dobrovoljno) prihvatio tu obavezu, do dana kada sam uredniku predao gotov tekst i foto-materijal, trajalo je 37 dana. S rijetkim izuzecima, u cijelom tom periodu ustajao sam najkasnije u pet ujutro i odlazio u krevet ne prije ponoći, a radnu sobu napuštao samo zbog pauza za obroke. Kao Damoklov mač cijelo to vrijeme mi je iznad glave visio fiksno utvrđen datum za štampanje Monografije. Dakle, radi brzo, zauzmi što manje prostora i ne pravi greške! I mada sam, iz vremena onog dijela moje karijere provedene u radio-novinarstvu, navikao da radim pod pritiskom i u „cajtnotu“, ipak sam za to vrijeme izgubio četiri kilograma mišićne mase! Napominjem da je od tih 37 dana samo 11 otišlo na osmišljavanje finalnog koncepta mog poglavlja i pisanje, svi ostali na sortiranje, vrednovanje i provjeru postojeće arhivske građe, prikupljanje nedostajućih podataka i ilustracija, kao i anketiranje kolega padobranaca, rasutih po brojnim zemljama na četiri kontinenta.

Teško je na to pitanje da li smo zadovoljni konačnim produktom odgovoriti u formi da ili ne, pogotovo na objektivan način, ali vjerujem da će sud čitalaca biti pozitivan i mislim da smo glavni cilj ostvarili – spasiti od zaborava ljude i njihova djela i ostaviti trag njihovog postojanja. Ja lično, valjda zbog profesionalne deformacije, nisam baš sasvim zadovoljan, ali mogu da živim s ovim što je ugledalo svjetlost dana.

N.G: Aero-klub „ Prijedor“ iza sebe, u tih 70 godina postojanja, broji zaista velike i brojne uspehe. Možete li nam pomenuti i reći nešto više o nekima od njih?

S.V: Aero-klub „Prijedor“ je najtrofejnija sportska organizacija u istoriji Prijedora – bez obzira po kom kriterijumu ocjenjujemo. I ako je suditi po broju dodijeljenih titula sportiste i ekipe godine, i ako je suditi po broju osvojenih republičkih i državnih titula, a naročito ako je suditi po svjetskom rangu takmičenja na kojima redovno učestvuju i sa kojih su medalje donosili i donose njegovi sportski padobranci. Konkretno, imamo trojicu padobranaca koji su tokom svoje karijere u Prijedor donijeli: jednu bronzanu (Svjetski kup), dvije srebrne (Evropa kup i Svjetski kup) i jednu zlatnu (Evropa kup) medalju.

Međutim, nisu samo naši uspjesi na sportskom planu ono čime se ponosimo. To su i brojni aero-modelari, jedriličari, piloti motornog letenja, padobranci, zmajari… koji su obučeni u našoj Vazduhoplovnoj školi, brojni nastavnici i instruktori koji su stekli zvanja kod nas, a ne smijemo da zaboravimo ni na takmičenja svjetskog ranga koja na Aerodromu „Urije“ organizujemo već više od četvrt vijeka. Samo zahvaljujući tome, BiH nije (p)ostala tamna mrlja na vazduhoplovnoj karti Evrope i Svijeta.

N.G: Za sve ove godine beležite veliki broj članova kao i simpatizera Aero-kluba, što je veoma pohvalno. Кoliko je teško održavati kontinuitet, obzirom da nam je poznato koliko je ovo skup sport i da teško može da opstane bez finansijske pomoći institucija?

S.V: Veoma teško! Kao ilustraciju navodim samo podatak da su prije građanskog rata u bivšoj SFRJ u BiH postojali jaki aero-klubovi u Mostaru, Zenici, Bihaću, Tuzli, Sarajevu… kojih sada više nema. Mi smo upućeni na finansijsku podršku grada i Ministarstva za porodicu, omladinu i sport Republike Srpske, a podržavaju nas i entitetske institucije vlasti. Ni ovako dostojno obilježavanje jubileja Aero-kluba ne bi bilo moguće bez finansijske donacije iz kabineta predsjednika Republike Srpske, na čemu i ovom prilikom zahvaljujemo.

N.G: Кako trenutno stoji Aero-klub „ Prijedor“? Šta je ono što bi bilo najneophodnije za njegov dalji razvoj i opstanak?

S.V: Ako moram da se izrazim kratko i jasno – loše, mada je situacija različita od sekcije do sekcije. Centralni problem Kluba kao cjeline, na čijem rješavanju već podugo pokušavamo da nađemo zajednički jezik sa gradskim vlastima je formalno-pravno pitanje vlasništva nad zemljištem na kome je izgrađen aerodrom sa pratećim objektima i strategija njegovog daljeg korištenja. Status Vazduhoplovne škole, s težištem na reaktiviranje škole padobranstva, jedan je od akutnih problema; pa problem servisiranja i dovođenja u plovno stanje aviona za izvođenje padobranskih skokova, bez koga Padobranska sekcija nema budućnost.

Bez ikakve dramatizacije stanja, poslovičnih „5 do 12“ za prijedorsko padobranstvo odavno je već prošlo i potrebne su konkretne aktivnosti. Ne sutra, danas! Na potezu je i Upravni odbor Aero-kluba i politika Grada i Ministarstvo sporta i omladine RS, ali i Ministarstvo civilnih poslova BiH. U protivnom, po najgorem scenariju, moglo bi da nam se desi da, na kraju tog procesa koji je odavno već u toku, bude po onoj čuvenoj Luja XV – poslije nas potop!

N.G: Кoliko su mladi danas zainteresovani za ovu vrstu sporta?

S.V: Mladi ljudi su oduvijek bili fascinirani vazduhoplovnim sportovima i tu se ništa nije promijenilo s promjenom političkog sistema i državne strukture. Ono što se promijenilo je način finansiranja prilično skupih osnovnih i obuka za sportske dozvole. Nekada je JNA, u saradnji s Vazduhoplovnim savezom BiH i državnim institucijama koje su se bavile sportom i tehničkom kulturom, finansirala te obuke, pa je i odziv i broj obučenih kandidata bio veliki. Današnja Armija BiH, kao jedina u Evropi za koju znam, ne pokazuje nikakav interes za padobranski sport, u Ministarstvu odbrane BiH bilo je dobre volje i kratkoročne saradnje, ali se na tome i završilo. Danas sve mora da se plati iz sopstvenog džepa, tako da su finansije limitirajući faktor u omasovljavanju članstva. Stručni kadar imamo, logistiku imamo, dobru volju takođe, ali…

N.G: Šta je ono što nam nudi Aero-klub „ Prijedor“? Mogu li i na koji način zainteresovani da budu deo ovog kluba?

S.V: Naravno da mogu! Omasovljavanje članstva je jedan od naših strateških ciljeva. Naša vrata su otvorena svima koji ispunjavaju psiho-fizičke preduslove za bavljenje nekim od vazduhoplovnih sportova i svi zainteresovani mogu da nam se najave za informativni razgovor.

Najmlađima nudimo mogućnost bavljenja aero-modelarstvom, koje je za mnoge, danas etablirane klupske kadrove, bilo ulaznica u svijet vazduhoplovstva i prva stepenica karijere; oni koji bi da se vinu u nebo i prave društvo orlovima imaju mogućnost da se bave jedriličarstvom ili zmajarstvom, bilo rekreativno bilo sa sportskim ambicijama; oni koji bi još korak dalje u visine i daljine imaju mogućnost da završe obuku za motorne pilote; mladi ljudi (16+), kojima treba još više adrenalina i koji bi da provjere zašto ptice pjevaju, mogu da se kandiduju za padobransku obuku.

Jedno je sigurno, a to je moj i poziv i upozorenje: „Jednom kada probaš letjeti, hodaćeš zemljom sa očima okrenutim ka nebu, zato što si gore bio i zato što se gore želiš vratiti.“ (prim. red. čuveni citat Leonarda da Vinčija)

N.G: Vaš glas bi trebao što dalje da se čuje, a mi smo tu da dobrim delom to i realizujemo, kao mediji. Nastojimo da, kao i Vi zagovaramo sport i zdrav život , kao i skretanje pažnje mladima i vraćanje pravim, istinskim vrednostima. Кoja bi bila Vaša poruka mladim ljudima?

S.V: U najkraćem, ona bi bila: sport je put kojim treba da se ide!

Nogu s pedale za gas, dalje ruke od droga, nikotinskog otrova, ekscesivnog konzumiranja alkohola! Ni ovo pobrojano ni nasilje nije način rješavanja vaših problema – nego njihov dio. Ako vam treba (samo)dokazivanje, profilisanje vaše ličnosti, adrenalin, akcija… javite se u prijedorski aero-klub ili banjalučki vazduhoplovni klub. Mi ćemo vam sve to ponuditi u izobilju. U kladionicama, u igraonicama se ne živi – tamo se život simulira. Živi se u realnom svijetu, s realnim izazovima, usponima i padovima, pobjedama i porazima, u društvu realnih prijatelja – na aerodromu Urije ili Zalužani.

Kažu: samo je nebo granica! Nama nije! Dođite da se uvjerite!

Neda Gavrić
Neda Gavrić
Rođena u Banja Luci 1980. godine. Objavila tri zbirke poezije. Sav prihod od prodaje knjiga poklonjen je Udruženjima roditelja dece sa posebnim potrebama. Dobitnik Vidovdanske povelje za humanost, očuvanje tradicije i kulture svog naroda. Učesnik je mnogih Međunarodnih festivala, kako u regionu tako i širom Evrope. Njene pesme su se našle u par domaćih antologija i nekoliko evropskih. Pesme su prevođene na nemački, engleski, turski, rumunski, ruski...Član je Udruženja književnika Republike Srpske i Udruženja književnika Srbije. Živi, radi i stvara u Parizu, gde je od skoro i član " Pesnika pariskog okruga".