HURRAY FOR THE RIFF RAFF – „NAVIGATOR“ (2017)
Pjesma ostaje ista
Alynda Lee Segarra je mlada žena koja predvodi grupu Hurrray For The Riff Raff,može se i reći da je ona sama ta grupa.Biografija i diskografija ove mlade dame se, po osebujnosti, bogatstvu žanrova kojima se bavila , načinu života koji je vodila i vodi, gradovima kroz koje je prolazila i u kojima je živjela i živi ,ljudima koji su utjecali na njenu muziku,temama kojima se bavila ili bavi, ne može usporediti sa nijednom muzičkom pojavom na današnjoj pop sceni. Ili ,barem sa malo njih. Ona je sve to uspjela sa 29 godina i izgleda bolje nego ikada. Dokaz da je ovaj niz konstatacija tačan je njen ovogodišnji album „The Navigator“.
Alynda Lee je porijekom Portorikanka,a rođena je u South Bronxu u New Yorku. Njeni portorikanski korijeni čine srž njenog aktualnog albuma. Portoriko i njegovi stanovnici imaju poseban status ,oni se nalaze pod određenom jurisdikcijom USA i malo je nedostajalo da postanu savezna država. Jedna od najpopularnijih slika o Portoriku je ona koju nam je podario HunterS. Thompson u svojoj sjajnoj knjizi „Dnevnik Ruma“,gorko-duhovita slika o američkom novinaru zaposlenom u lokalnoj novini u San Huanu. Thompson nam,pored ispijanja ruma, piva , špiritusa i svega ostaloga, pripovjeda i o lokalnom stanovništvu , njihovom siromaštvu , karnevalima , woodoo magiji, borbama pijetlova i eksploataciji predivnih , netaknutih plaža od strane beskrupoloznih korporacija.Johnny Depp je ,kao veliki ljubimac rada oca gonzo novinarstva, bio zaslužan da se ovaj roman pojavi i u obliku filma. Alynda Lee nam kazuje da postoji i mračnija slika ,posebno o Portorikancima koji žive u velikim američkim gradovima.
Već upoznata sa nekim žanrovima crnačke muzike , ona odlučuje da napusti rodni grad i krene na putovanje po USA, bez velikih sredstava i najjeftinijim prevoznim sredstvima, koristeći željeznicu,poput beatnika,lutajućih muzičara(Woodie Guthriea) ,zabavljača i skitnica svih vrsta .Zanimljivo je da je na put krenula sa 17 godina.Svjež i sličan primjer je Michelle Shocked ,koju su otkrili osamdesetih godina koja je bila u sličnoj situaciji i snimili je na „Texas Campfire Tapes“. Alynda se oprobala i u hard – core punk grupi i skrasila u New Orleansu.Iz najkosmopolitskijeg , najintelektualnijeg i najneameričkog grada u USA obrela se u najuzbudljivijem, najljepšem i najprisnijem američkom gradu(to u u svojim „Hronikama“ tvrdi i drugi ,veliki poznavaoc New Yorka ,Bob Dylan ).Segarra u New Orleansu, 2017. godine osniva Hurray For The Riff Raff koji su snimili devet albuma. Put kojim će se kretati pokazuje album covera „My Dearest Darkest Neighbor“ (2013) gdje se nalaze obrade Gillian Welch, Townes Van Zandta,John Lennona, Lead Bellya , Elizabeth Cotten, George Harrisona. Alynda Lee ,koja svira gitaru i bendžo,sa grupom snima sjajno, izvanredno ostvarenje „Small Town Heroes“. Tu možemo prepoznati ranu Lucindu Williams, zrelu Joni Mitchell, Gillian Welch, The Band u svim fazama ali stoprocentnu i autohtonu muzičku i ništa manje, pripovjedačku punu zrelost Segarre. Americana,country – rock,blues, soul u jednom uglavnom akustičnom gitarskom radu, frule, violine, skromna ali zvučno bogata ritam pomagalima. Svaka pjesma je predstavljala veliko osvježenje na tadašnjoj sceni ,od „St.Roch Blues“ , The Body Electric“, „Levon s Dream“ ( posveta The Bandu ali u ličnoj ispovjesti „…If Levon play , will you back to my heart“ ) , „End of the line „ jednoj vrsti životnog stava ,u tom trenutku „I know it s wrong ,but it s all right“, „Blue ridge mountain „ ili sjajnoj baladi koja zatvara album „Forever is a just a day“.Akustične gitare,sjajni gudači,doboš,bas i genijalan smisao za povezivanje ličnih,najdubljih emotivnih tajni,uz puno nježnosti ali i humora, sa stvarima i ljudima koji se muvaju oko nje,sa herojima malog grada ,negdje u „Južnoj Luizijani“, možda. Apsolutni trijumf američkog roots zvuka. Zanimljivo je da dva člana njene grupe koji su radili i paralelno, Sam Doores i Dan Cutler,osnivaju bratski band The Deslondes i snimaju „The Deslondes“ (2015) koji je pravo malo remek – djelo ležerne nepretencioznosti i velike erudicije.
Alynda Lee Segarra se vraća u New York sa idejom da se posveti svojim korijenima ,očigledno je da je inspiraciju našla i u američkim predsjedničkim izborima i promjenama koje su se dešavale u tamošnjem glasačkom tijelu. Došla je na ideju da snimi konceptualni album u kojem će progovoriti i portorikanskom stanovništvu ali i svim drugim manjinskim i obespravljenim skupinama.Kritika , album „The Navigator „ tumači na jedan način , autorka ima svoje viđenje konstrukcije albuma , po kojem je glavna junakinja albuma sedamnaestogodišnja djevojka Navita, koja u gradu „The City“ a Alynda ga opisuje kao naselje slično „Gotham City – u“ . Mala Navita je neka vrsta Batmana a neprijatelji su moćni.Navita se budi 40 godina kasnije i vidi da je sve što zna i što voli ,nestalo. Jasna je autobiografska crta. Alynda Lee naglašava da joj je inspiracija ,ne samo pri stvaranju ovog albuma bio mjuzikl „West Side Story“,neki kritičari ga povezuju sa punk zvukom. Marvin Gaye, Stevie Wonder, Getto Brothers, gospel, samba, son, Lou Reed i ono što je prije toga radila, soul,country, gitarski zvuk. Zanimljivo je da grupa svira u klasičnoj postavi,nema više frule a novi gitarista Jordan Hyde u nekim pjesmama podsjeća na Marc Ribota u njegovom čitanju njujorškog šarenila kod Tom Waitsa.
Uvod je pjesma „Entrance“,muški gospel hor i Alynda, „one for the navigator for my lord“,slijedi „Living in the city“ ,za koju se kaže da je posveta Lou Reedu i stihovi „living in the city is the hard“ili „heart is the lonely hunter“.Veličanstveno.Gitare i prateći vokali i sjajan Segarrin vokal.“Life to save“,predivan vokal i snena harmonija „i m getting heavy and it s getting lonely on the bottom of the well“ i „i still get life to save“. „Hungry ghost“ podsjeća na ženske indie rok sastave iz osamdesetih „i v been a lonely girl, and i m ready for the world“.Alynda Lee je uključila struju.Sjajna balada „Nothing Gonna change that girl“, divan zvuk perkusija, klavijatura, gitara, i poruka iz naslova.U pjesmi „Navigator“ se javljaju latino ritmovi,rumba ili son, šta li već, odlična gitara u pratnji, „…Where all my people go,navigator,wants to know“. U „Halfway there“ ,spiritualna atmosfera ,akustična gitara i divni prateći vokali. A u „Fourteen floors“ se govori o velikim zgradama koje otuđuju i obesmišljavaju ljude.Na kraju, opet portorikanski zvuci. Jedna od centralnih pjesama na albumu je „Rican Beach“ gdje se kazuje da su“ oni ukrali naš jezik,ukrali naša imena,komšiluk i ulice ostavili nas da ležimo na portorikanskoj plaži.Možeš uzeti moj život ali ne moju kuću,to je fino mjesto,slaže se sa mojim kostima“.„O „izgradnji zidova koji će ljude sprečiti da uđu unutra“ (misli se na USA) , „škrabotinama političara..“ O „pjesnicima koji umiru od bolesti sjećanja…“.To su stihovi koje apsolutno možemo povezati sa Trumpovim zabranama ulaska u USA stanovnicima Meksika idrugih zemalja koje su rizične. I sigurno jedan glas koji među dosta pomodnih imaautentičnu snagu koji će zasigurno slijediti i drugi umjetnici,kao što to uvijek biva. I „… možda te neću vidjeti nikad,nastaviću da se borim do kraja…“.Univerzalna pjesma. U „Setlle“ izvanredna kantri – rok gitara i prateći vokali ,Alyndin glas je divan ali pjeva o „ betonskoj džungli u tvojoj glavi“ .Jedna od centralnih pjesama je „Pa lante“ koja se može prevesti „nastaviću sa borbom“ i poruka „budi nešto“ ,prelaz u nešto slično polki i konstatacija „bilo koji dan ,ja ću doći“,zatim slijedi nešto slično političkom govoru o sudbini portorikanskog naroda, zatim klavir i predivan,srčan,borbeni poklič „pa lante“ ,“za oca i majku“ , „za sve koji su izgubili ponos“ , „ za braću i sestre“ ,moćna protestna epska pjesma. Punk vokal ali sjajan.Pa lante , „nema predaje“.Finale, izmiješani karipski žanrovi ,Alynda i vokal na španjolskom „jedna za navigatora,za moju malu djevojčicu“.I veličanstveno, finale moćne,perkusije i bubnjevi koji grme i najavljuju bolja vremena .Kraj. Navodio sam sve naslove pjesama i neke stihove zato što je u pitanju konceptualni album.Kroz nekoliko slušanja ,slušaoc će imati svoj doživljaj ovog sjajnog ostvarenja gdje je Alynda pomiješala ranija iskustva ,u večini žanrova popularne muzike,od soula, punka do manje- više bjelačkih idioma countrya, americane i na kraju mjuzikla sa karipskim ritmovima koja je mogla proučavati i u New Yorku iNew Orleansu,podjednako,uticaja urbanog New Yorka.I onoga što ju je stvorilo kao osobenog kantautora i jako zanimljivog i preciznog pripovjedača koji podjednako dobro govori o nesrećnim stvarima ili „lančanom sudaru koji je sprečava da gleda Bee Gees u „Subotom Uveče“. To je veliko životno iskustvo u mladim danima. Jedan kritičar je Alyndu Lee opisao kao studenticu muzike koja svira americanu.Sad je možda može opisati kao bjesnu i nezrelu Portorikanku – punkericu koja pokušava snimiti nešto slično „What s Going On“, There s Riot Goin On“ ili „Astral Weeks“.Segarra ima integritet i dignitet ,muzičko znanje i ličnost. Snimila je veliki album , početkom nove ere kao lijepa, mlada dama koja zna o čemu pjeva, živi sa svojim ljudima,svoj rad nije previše ispolitizovala i morala je da kaže nešto o stvarima koje je zabrinjavaju , vođena punkerskim instinktom ,sveameričkim muzičkim drilom i ljubavi prema ideji mjuzikla i korijenima u latino i karipskim i brazilskim zvukovima. Trenutno živi u Harlemu i ne zna se šta će u budućnosti uraditi i kakvu muziku će svirati niti o čemu će pjevati. Sigurno će biti nešto vredno pažnje.
