fbpx
spot_img

Lorena Kujek- Gothica

Nekakva sibirska utvara,
okrunjena vijencem od lovorovih grana
preskače provaliju lucidne paralize snivanja.

Utoliko zavapih nebu-
jesam li to restaurirana ja?

Izudarana mržnjom, 
izgnana iz Edena,
neosjetljivog zapešća od pokidanih šavova-
dopuzah do stratosfere minskog polja 
zajedničkih trenutaka kolapsa.

Netko je ukrao urnu u koju su izlili moj kontradiktorni pepeo
te kao najveći barbar podmuklo rasuo detoksicirajući sadržaj.

Prelazih preko iscenirane zasjede;
za tu prigodu postavljenog fantoma,
čija radioaktivna ektoplazma narušava harmoniju činjeničnog tijeka događaja.

Jaz između perivoja usnulih proroka
i napitka koji im pripravih
produbljivao je razinu odsanjanih vizija
izbavljanja iz bezdana goticizma.

Očevid žrtava zemljotresa ležao je 
na dnu staklenke od sandalovine,
nanizane crnim biserima huka izvitoperenih jablana.

Utopljenički strahovah od vratolomnih izljeva svete srdžbe uzurpatora spiritualne utopije blagostanja.

Dok pritok neskladnih mozaika predsvijesti-
naviraše u valovima simboličnih rasudbi.

Raspršena u mulj nafte,
duša mi oslikavaše freske 
velebnih arhitektonskih pothvata alter ega.

Najednom ugledah mutne obrise 
ogrtača nečovječne čuvarice Hada 
kako mi nudi antitezu prijateljstva,
nutkajući me slatkorječivim manirima 
novopečenih sazviježđa pokapanja.

Opustošila je hram mumificiranih rima,
ciljano sagrađenih od neprobojne gline pokunjenih strofa.

Sklopismo pakt,
ugovorivši da svaka kognitivna dekompenzacija 
netragom nestane-
svitanjem blistavog sumraka.

Upravo tamo gdje padoše krinke izgubljene ljubavi,
okovane prastarim mrazom strahovitih proturječnosti istovrsnosti.

Ipak, jedan je konfuzni prizor svagda 
pohranjen u epicentru vidokruga.

Samouvjerena smrt izokrenutih sljepoočnica izgovarala je utišajnu mantru vranama zatečenima u leglu zmija.

Dalje ne možete poći.
Ovdje gospodari ona koja vam kani oduzeti 
najsićušniji atom bitka.

U idućoj sceni pažljivo naginjem izudaranu lubanju 
i klanjam joj se danononoćno ponavljajući-
memento mori,
moji ljupki suparnici.

 

 

Lorena Vojtić
Lorena Vojtić (r. Kujek), rođena 31. 5. 1996. u Osijeku. Odrasla u Valpovačkoj Satnici, a trenutno živi s kćeri i suprugom u Osijeku. U djetinjstvu se bavila glumom, pjevanjem i crkvenim aktivnostima. Završila opću gimnaziju u Valpovu, i pohađala Pravni fakultet u Osijeku, smjer upravno pravo. Već dugi niz godina surađuje s brojnim portalima i književnim stranicama- na kojima redovno objavljuje svoje radove. Postigla je uspjeh i na Europskom festivalu poezije. Ozbiljnije piše od trećeg razreda srednje škole. Tematike koje dominiraju mojim stvaralaštvom su: život, ljubav, smrt, smisao postojanja i vjera, a sve je protkano nijansama gotike. Uglavnom pisala poeziju u prozi i misaone tekstove, a nije joj strana ni kratka priča. Osvojila je prvo mjesto u poeziji 2018., po izboru stranice Pisci i Književnost i bila među 5 najčitanijih autorica iste te godine. Na svojoj Facebook stranici NA KRILIMA SNOVA broji 20 000 čitatelja. Članica Hrvatskog književnog društva, Kulture snova i Antuna Ivanošića.