fbpx
spot_img

Stefan TićMi Drobeno

Akiko pati tiho kao kiša koja se nećka.
Akiko masira stopala na plaži turistima.
Akiko je izgubila nacrt o svom životu
Ali to vešto krije od drugih.

Virovski živi u kolibi od trske kraj mora.
Ustaje rano pre svih i odlazi da roni.
On je ranoronilac: roni u svoje rane.
Ostao je bez noge u ratu.

Nebo je danas ogroman svetloplavi baldahin
Spušten tek toliko da ne dodiruje zemlju, ni ljude;
Tek toliko da mu se dive.
Sunce je žumance. Rovito –
Razliveno po svetloplavom baldahinu.

Plaža je krcata.
Pesak.
Suncobrani pobodeni kao bele zastave.
Ljudi su se u potpunosti predali
uživanju.
Svoju su prosečnost digli na nivo zabave.
Prizor: klinci zatrpavaju peskom svog druga do grla;
Kad kasnije umesto peska dođe zemlja – zaćutaće,
Sada se smeju.

Akiko prilazi Virovskom i nudi masažu stopala.
Virovski pristaje.
Akiko masira vazduh.
Akiko dobro poznaje anatomiju vazduha.
Akiko masira nogu koju je Virovski izgubio u ratu.

Izgubio je i srce.
Akiko ne može da dopre do vazduha u njegovim grudima.

Akiko je tužna. Rastaju se ćutke.
Akiko pati kao i sve žene:
tiho, kao kiša koja se nećka.

Prethodni tekst
Sledeći tekst
Stefan Mitić
Stefan Mitić
Da li bi iz ovih prigradskih očiju što mirišu na ustajalu provinciju, sitne radosti, ajvar i kamenolom duše izrasle pesme ko pupoljci da sam rođen na Slaviji? Stefan Mitić (tićMi) nije rođen na Slaviji, već u Leskovcu, istog datuma kao i čuveni pisac Edgar Alan Po: 19.01.1992. godine. Za razliku od Edgarovog ramena na kome čuči gavran, na Stefanovom čuči perut.