fbpx
spot_img

Subjektivni odraz objektivne stvarnosti Vukmana Markovića

„Svaki dan koji prođe važan je samo po tome kakav je odraz ostavio u našoj svesti, u našoj duši.“

Citat iz romana „Čovek koji je voleo cvrčke“

1. Šta Vas je nateralo ili zavelo da uđete u svet pisaca?
Proslavljeni argentinski pisac, Hulio Kortasar, rekao je: „Da bi pisao, treba biti načisto da je život proživljen.“ Osetio sam taj trenutak i pokušao kroz sudbine svojih junaka da potražim smisao života. Nisam siguran da sam uspeo u tom traženju ali, iskreno, ovako mi je lakše: delim nedoumice i sumnje sa čitaocima.

2. Činjenica je da Vaši romani prijaju čitaocima jer nisu pisani da zadive čudom već baš realnim pričama iz života. Koliko kroz romane otkrivamo deo Vašeg ličnog života?
Moji romani nisu autobiografski. U njima se prepliću različiti motivi: ljubav, politika, prijateljstvo, izdaja, zločin, propadanje sela, narkomanija, tajne službe…Dakle, to je život koji je svuda oko nas a ja sam pokušao da to pretočim u priču koja će biti zanimljiva, ispričana jednostavno kao što su pričali naši pradavni preci pored vatre u pećini. Pokušavao sam da pišem onako kako su napisane knjige koje rado čitam, držeći se osnovnog principa da moje pisanje mora da bude interesantno.
Nije me zanimalo traganje za novim formama, za originalnošću po svaku cenu. Privlačio me je uvek samo osnovni motiv u svim književnim delima: ljudska sudbina.

3. Koliko ste opterećeni hodom vremena s obzirom na to da u Vašim romanima postoji neko međudelovanje između junaka i časovnika? Čak, poslednja rečenica u romanu „Čovek koji je voleo cvrčke“ glasi: „Gospodo, vreme prolazi.“
Iako nauka još nije dala definiciju vremena, ono u životu svakog čoveka igra veoma važnu ulogu. Vreme je sam život, o vremenu neprestano pričamo. Postavlja se pitanje kako u proticanju vremena uhvatiti, „iskoristiti“ one trenutke za sebe koji te mogu učiniti srećnim. Jer, sve je tako efemerno.
Časovnik je samo ravnodušni merač vremena. Volim časovnik, naročito kada je uspomena jer, kao fetišista, verujem da nosi u sebi deo duše onoga od koga sam ga dobio.
Poslednja rečenica može se shvatiti bukvalno, kao podsećanje na polazak aviona, ali i kao metafora: sve što je prošlo zauvek je izgubljeno.

4. Da li su neki od likova zasnovani na stvarnim ličnostima?
Moji likovi su izmišljeni, stvoreni od osobina ličnosti iz stvarnosti koji sam proživeo. Događaji su, takođe, pomešana fikcija i realnost.

5. Treba li knjige da budu refleksija stvarnosti?
Pristalica sam ideje da je umetnost subjektivni odraz objektivne stvarnosti. To znači da, i u životu i u umetnost, naša slika o svetu i svet nisu isto.

6. Pišete o usamljenosti koja je rezultat prekinutih ljubavi. Uglavnom je razlog bio odlazak ženskih likova. Slučajnost? Postoji li u ljubavi duhovno uspinjanje mimo strasti, romantične ili erotske?
Ima mišljenja da je samoća prirodno ljudsko stanje: sami se rađamo, sami umiremo. Ona ne znači neophodno prekid komunikacije sa okolinom, pogotovo ne danas u vreme interneta,jer čovek može biti povezan sa celim svetom.
Moji glavni junaci su ostajali sami ne svojom voljom, plaćali su cenu svoje pogrešno usmerene ljubavi. Njihovo poimanje ljubavi nije se poklapalo sa partnerovim. A šta čini ljubav? Po jednoj teoriji čine je strast i želja za spajanjem,intimnost (podela tajni) i očekivanje da će njihova ljubav trajati večno. Danas se ljudi ne odriču interseksualnog privlačenja, manje ili više erotskog i romantičnog, i tu se zaustavljaju. Zato neki moji junaci padaju u usamljenost koja je razorna.

7. Postoji li gradacija u „Slomu“ ili je to slučajni niz? Razočaranje u ideale, zatim u prijatelje i na kraju u ljubav?
U „Slomu“ je ispričana sudbina glavnog junaka u vidu životne parabole: on je i na društvenom i na ličnom planu zanesen idealima,human je, čestit i hrabar, leti smelo prema novim horizontima. Onda sve počinje da se survava, doživljava razočaranja, ostaje sam i sve se završava potpunim slomom.

8. Kakvu poruku za budućnost šaljete čitaocima pišući o prošlosti?
Svaka knjiga mora da sadrži poruku za čitaoca. Kako će je on prepoznati zavisi od obrazovanja, iskustva, senzibilnosti, ali je najvažnije da knjigu proživi.
Moja poruka, naročito mladima, je da u životu moraju imati cilj. S obzirom da je u svakodnevnom životu laž postala sredstvo političke borbe, da živimo u društvu u kojem je glavno merilo novac, mislim da ako neko hoće da ostane moralan, mora imati svoju „politiku“, svoj životni cilj ali tako da svako veče, pred spavanje, može da zaključi da je mirna savest najmekši jastuk. Jer, život ima smisla i pred toga što je komplikovan i često bolan.

9. Šta je strašnije od smrti?
Smrt je samo još jedan deo života. Ona nije strašna, strašno je umiranje.Ima onih koji smatraju da smrt može biti poražena jedino ljubavlju i ja sam se u svome pripovedanju pridružio njima.
10. Jednom prilikom ste rekli da je čovek uspeo ako u toku života sagradi kuću, rodi decu ili napiše knjigu. Kako se osećate kao neko ko je sve to ostvario?
To je parafraza stare kineske poslovice. Veoma sam ponosan na svoju decu. Što se tiče pisanja mnogo sam se trudio i nastojao da provedem čitaoca kroz mnogo različitih događaja i situacija i kod njega izazovem slične predstave i osećanja. Naročito se radujem kada mi se neko javi da mu se dopada moja knjiga i da bi želeo da o njoj pričamo jer je to znak da sam sreo čoveka sličnog sebi. Stari Latini kažu: „Similis simile gaudet“ (Sličan se sličnom raduje).

11. Iz ugla profesora književnosti, da li je lepše čitati ili pisati?
Pisati je daleko, daleko lepše ali je to i vrlo naporan posao, bar za mene.

12. Žalite li što niste ranije počeli da pišete?
Ne žalim jer mi je život bio ispunjen stalnim „pisanjem“ samo drugim znakovima, drugim „rukopisom“. Tako sam došao u fazu da stečeno životno iskustvo i svoju unutrašnju teskobu ispričam kroz razne ljudske sudbine. U svakom liku krije se moj duh, moja senka se naizmenično pojavljuje i nestaje.

13. Na čemu danas radite?
Sad sam u „kreativnoj“ pauzi, a kako će biti dalje ne zavisi od mene. Sa uživanjem čitam i sumnjam u sve jer sumnja je jedan od oblika slobode.

Vukman Marković je rođen 1936. u Vlasenici. Gimnaziju je završio u Kragujevcu a Filozofski fakultet u Skoplju. Kao profesof srpskohrvatskog jezika i jugoslovenskih književnosti skoro ceo radni vek proveo je u Kragujevcu na poslovima obrazovanja, kao direktor u dvema osnovnim školama i u Drugoj kragujevačkoj gimnaziji.Nesebičnim zalaganjem i trudom ovog profesora i pisca nastala je Druga kragujevačka gimnazija i, u vremenu nesklonom poduhvatima od opšteg dobra, podignuto monumentalno zdanje te institucije. Živi u Kragujevcu.

Ana Mutavdžić
Ana Mutavdžić
Završila sam književnost, a slikam. Predajem deci, a celog života učim. Ne volim vožnju, a celog života putujem. Stalno se dvoumim, ali uvek znam šta hoću.