Malo tko voli ponedjeljak. Opustiš se preko vikenda. Zaboraviš na užurbanost. Na posao
od-do. A vikend tako brzo prođe. Kao ptica koja je malo predahnula na grani. Za nastavak
leta.
Od ponedjeljka, jednog u nizu proživljenih i onih što će se tek proživjeti, susreće svemirski
tanjur. Uvijek u isto vrijeme. Svede se na radni tjedan. Istina, kraće je radno vrijeme. I leži.
Savjetuju je da se opusti. I to radi. Skoro pa i ne diše. Ne od straha. Mada susret pokreće
kojekakove misli. Ni malo ugodne. Jer tanjur lebdi iznad nje. Pokreće se , s vremena na
vrijeme, kao da je proučava. Snima. Ispusti dugu, crvenu svijetlost prema njoj. Zazuji i
pomakne se. Lijevo, sasvim nisko.
Prvog ponedjeljka se prestrašila. Možda se susretne sa „malil crvenim„ bićom.
Skočit će na nju. Iščupati joj srce. Proučavati ga. Tik-tak je njima nepoznat. Drugačija su
bića. Vrata , na tanjuru se nisu otvorila. Vratio se uz zujanje iznad njenog tijela.
Odahnula je. Opustila se. Gledala u stakleni kvadrat. Pomislila je da je to prozor. Premalen
je za vrata. Odatle izlazi crveno svijetlo. Laserskom brzinom. Gađa. Dobro je kada ne izaziva
bol. Bol ne bi podnijela. U ležećem položaju, zaplakala bi kao dijete. Od straha i jada.
Sjetila se Hirošime i Nagasakiya. Bezazlene djece u mirnom snu. Žena u
zagrljaju dragana. Jutra koje je izbrisalo postojanje. Pokušala je zaustaviti suze. Možda će ih
tanjur snimiti.Otkriti da je ranjiva. Najmrža joj opcija.
Ponedjeljak je. Došla je sama. Hrabro, na susret sa tanjurom. Željela je topao zagrljaj. Ne
ovo.
Bijela soba veličine jednosobnog stana. Sterilna i hladna. Kao iz filma „ Svemirci“
Olovna vrata što se zatvaraju iza nje. Okrugli tanjur što lebdi iznad nje. Ona, polugola na
crnom, visokom ležaju. Kao na odru – bespomoćna.
U njenom kartonu je upisano dvadeset susreta. Znači li to i dvadeset ponedjeljaka? Pitala se.
Nije joj se dalo računati. A i čemu!
Objasnili su joj kako nema popratnih pojava. Neće povraćati, izgubiti kosu. Ništa slično.
Možda osjeti umor. Samo to
. A umorna je već dugo. Činilo se od mladosti. Odustala je, odavno, pritisnuta umorom, od
smislenih planova.
– Možda Svemirci to žele proučiti. Dokučiti zašto se to Zemljanima događa.
Nasmiješi se. Sjetno.
Nisu spalili njenu maštu. Valjda će se, održati i nakon dvadeset susreta sa tanjurom što
ispušta radioterapiju kružeći i zujeći oko nje.
Priča objavljena u novinama „PODUZETNIK“ Osjek – Hrvatska
