fbpx
spot_img

Svetlana Mitić: Bele laži

„Neću patike, hoću kućnog ljubimca!“ Isključiv je bio Saša nakon predloga i pitanja roditelja šta da mu kupe za rođendan. Pogledaše se otac i majka, isto misle – stan je mali, nikakva životinja ne dolazi u obzir! Da se živi u kući sa dvorištem, ne bi bilo problema. Ovako, odmah pomisliše na higijenu, moguć smrad i dlake…fuj!!!
Kada su Saša i mlađi brat Nemanja izašli, sedoše roditelji da se dogovore u želji da ipak na neki način udovolje svom prvencu. Eureka!!! Kupiće mu ribicu i akvarijum. Saša nije bio previše srećan kada su mu rekli da idu svi zajedno u grad kako bi izabrao kućnog ljubimca u vidu ribice. Ali, bolje išta, nego ništa! Bez obzira na svoje male godine, shvatio je objašnjenje roditelja zbog čega ljubimac ne može biti neko sa ušima, dlakom i šapama!
I tako je Maksić, veliki japanski crvenozlatni šlajer sa lavljom glavom i krupnim očima, stigao u stan. Bila je to ljubav na prvi pogled! Svi su bili oduševljeni dok su ga gledali kako dostojanstveno pliva u lepo opremljenom akvarijumu. Krljušt mu je blistala, obojena u sve moguće crvenkaste i zlatne tonove. Providna, duga i nežna peraja kao da su lebdela za njim. Divota! Saša mu je zbog boje dao ime po lepom,crvenokosom dečaku iz jedne, tada popularne dečije serije.
„Maksiću, Maksiću!“ Zvali su ga dok su stajali iznad akvarijuma, a on bi, kao da razume, doplivao do površine i pućio usne…čak su mogli da ga prstom nežno pomiluju po glavi.
Prošlo je par meseci, a onda se desilo nešto strašno, baš kada je Saša otišao na rekreativnu nastavu sa školom. Maksić se razboleo, dobio je neke čudne, bele pegice po telu i za nekoliko dana uginuo. Svi su u kući bili tužni. Toliko, da su Maksiću priredili neku vrstu sahrane. Mama je donela neku metalnu kutiju u koju je stavljena vata i zatim je na nju nežno položen jadni Maksić. Otac je potom kutiju zakopao iza zgrade. Falilo je još samo opelo!
Ali, šta da kažu Saši koji se ubrzo vraća sa rekreativne? Kako da to učine, a da ga ne ražaloste previše? Dogovoriše se da mu kažu takozvanu belu laž: Maksić se razboleo i doktor ga je poslao na lečenje u Japan, zemlju odakle je rodom.Tako i bi. Čim je Saša stigao, dok su išli prema kući rekoše mu novost o Maksiću. Radostan zbog toga što je sa svojima posle više dana, Saša prihvati priču bez mnogo zapitkivanja.
Ali, ne lezi vraže! Nije prošlo ni nedelju dana, posvađaše se Saša i Nemanja oko neke sitnice. Reč po reč, Nemanja tresnu bratu istinu u lice:“ …i da znaš, Maksić nije u Japanu, umro je…zakopan je iza zgrade!“
Saša odustade od rasprave, zapanjen i šokiran. Sve se u njemu preokrenulo…bio je ubeđen da njegovi roditelji ne lažu, da uvek govore istinu. Pa, učili su ga tome da je sramota lagati! Setio se čak i poslovice „Ko laže, taj i krade .“ Nije mogao sebi da objasni zbog čega se to dešava, ali je osetio blagi talas razočarenja.
Kada su roditelji stigli s posla, nije krio koliko ga je pogodila laž o Maksiću i Japanu. Naravno, majka mu je objašnjavala šta je to bela laž i da iza nje stoji želja da se neka draga osoba poštedi bola. Vremenom je Saša to shvatio i prihvatio…ali, ova priča ipak dokazuje ono što svi znaju – laž je laž, bez obzira zbog čega je izgovorena. I ne samo to, već i da još uvek važi stara izreka: „U laži su kratke noge!“

Svetlana Mitić
Svetlana Mitić
Rođena 1955.godine u Beogradu. Sticajem okolnosti, detinjstvo i mladost provela u Prizrenu, na Kosovu i Metohiji. Nakon završene gimnazije, diplomirala na Filozofskom fakultetu u Prištini, odsek - Jugoslovenska književnost i srpski jezik. Uglavnom je radila u svojoj struci kao profesor književnosti, sve do odlaska u penziju. Još kao student se iskazala na književnom planu, pišući pesme, eseje, pripovetke i druge kraće forme. Intenzivno se bavi stvaralaštvom na tom planu od 2014.godine kada je, iz ljubavi prema najmlađima, počela da piše priče i pesme za decu, sa akcentom na univerzalnim poukama o dobroti, skromnosti, ljubavi, međusobnom poštovanju i prijateljstvu. Osim priča i pesama za decu i odrasle, i dalje piše eseje, prikaze i recenzije. Veoma uspešno sarađuje sa el. časopisima "Pokazivač" i "Kraljevskim novinama", a njena "Pesma za Aleksu" protiv nasilja u školama, izazvala je veliku pažnju šire javnosti i štampe. Takođe je zastupljena u mnogim zbornicima savremene srpske poezije.