fbpx
spot_img

Svetlana Mitić: Komarac – magarac!

Učila je mama tek rođenog komarca
kako da leti i krv cedi,
ali da ne liči po pameti na -magarca!

Živela porodica sićušnih, zujavih komaraca ispod vlažnog lista omalenog žbuna na obali Dunava. Tačnije, mesto događanja ove poučne priče je Borćol, (nikako Dorćol), jedno od „ča – ča – ča“ naselja na levoj obali slavne reke.
Elem, posle obuke letenja, prikradanja žrtvi bez preteranog zujanja, kako se zatim ubada rilicom i na brzaka ispija dragocena crvena tečnost, išla je veoma važna lekcija: Kako se sačuvati kad ubodeni krene da maše rukama, pljeska se otvorenim šakama o svoju mišicu ili butinu..
“ I na kraju“, ozbiljno naglasi mama komarac, “ nikako ne ulazite u njihove kuće! Oni tamo imaju nešto što mi zovemo – pljas. Kad krenu dvonogi time da nas jure, čuje se samo „pljas!“
To je vrlo opasno, gledala sam moje drugarice koje su posle susreta sa pljasom, ostale zalepljene za zid, ili bi se iza njih videla samo krvava mrlja…i nije tu samo to čudovište pljas; neki nas gađaju jastucima kad smo na plafonu, ili pokušavaju da nas silom uvuku u neko crevo koje zovu – usisivač…“
Svi komarčići su pažljivo slušali majku, samo najmlađi nije. Bio je ubeđen da sve zna i da niko nije pametniji od njega. Gurnu ga stariji brat i šapnu: „Slušaj, ovo je važno…“ „Znam sve“, prekinu ga usred rečenice uvređeni pametnjaković, „ti ćeš da mi kažeš, glupanu jedan!“ Opomenu ga i sestrica: “ Tiše, mali, da čujemo šta stariji govore…“ “ Ma, šta ti meni…sve znam, znam više od tebe, umukni!“
Eto, takav je bio junak ove priče. Nije mogao da podnese čak ni pomisao da neko NJEGA, tako pametnog, uči bilo čemu.
Jednog, veoma sparnog dana, kada je vazduh od vreline treperio iznad suve, požutele trave koja je uzaludno sanjala kišu, čučao je naš komarac u senci iza kamena pored velike, trospratne zgrade. Bio je željan krvi, usta su mu se sušila, rilica oklembesila…a niko da prođe, kao za inat! Već su počela da mu krče crevca, kada je na zgradi uočio otvoren prozor. „Prikrašću se…bar da pogledam, ako ništa, tamo nema sunca…“ Sletevši na sims, oprezno i polako polete ka obećavajućoj unutrašnjosti. Odjednom, iz tog mraka, izlete muva. “ Zu – zu…samo da ti kažem da su me upravo pojurili, ne bih ti savetovala da uđeš…“, dobronamerno reče muva komarcu kao sabratu u „igri“ sa ljudima. “ Ko si, bre, pa ti ?! Praviš mi se tu pametna, glupačo jedna dlakava!“
I za inat njoj, ulete hrabro i bezglavo u sobu. Sve što je uspeo da vidi i čuje jeste mlatilica i jedno – PLJAS!!!

Naravoučenije: Bolje učiti iz tuđeg iskustva, nego iz sopstvenog neuspeha. Udarac o zid je obično vrlo bolan! Pitajte našeg komarca, on će vam to sada bolje objasniti…

Svetlana Mitić
Svetlana Mitić
Rođena 1955.godine u Beogradu. Sticajem okolnosti, detinjstvo i mladost provela u Prizrenu, na Kosovu i Metohiji. Nakon završene gimnazije, diplomirala na Filozofskom fakultetu u Prištini, odsek - Jugoslovenska književnost i srpski jezik. Uglavnom je radila u svojoj struci kao profesor književnosti, sve do odlaska u penziju. Još kao student se iskazala na književnom planu, pišući pesme, eseje, pripovetke i druge kraće forme. Intenzivno se bavi stvaralaštvom na tom planu od 2014.godine kada je, iz ljubavi prema najmlađima, počela da piše priče i pesme za decu, sa akcentom na univerzalnim poukama o dobroti, skromnosti, ljubavi, međusobnom poštovanju i prijateljstvu. Osim priča i pesama za decu i odrasle, i dalje piše eseje, prikaze i recenzije. Veoma uspešno sarađuje sa el. časopisima "Pokazivač" i "Kraljevskim novinama", a njena "Pesma za Aleksu" protiv nasilja u školama, izazvala je veliku pažnju šire javnosti i štampe. Takođe je zastupljena u mnogim zbornicima savremene srpske poezije.