fbpx

Svjetske misterije: Izgubljeni grad – Machu Picchu

Na najvišem dijelu istočnih Andi u Peruu, na 2.350 metara nadmorske visine, obavijen velom tajni, leži izgubljeni grad „Stari vrhovi“, ili kako bi mu ime glasilo na kečuanskom: Machu Picchu.Oko 200 domova i hramova, od granita isklesani žrtvenici, 16 česmi, bazeni, okupirali su gradski prostor. No,

foto: mytrips.lt
foto: mytrips.lt

odbrambenih zidina nema. Dakle, grad nije građen kao tvrđava? Pitanje je onda zašto je građen? I ko su bili ljudi koji su izgradili veličanstveni grad, kad nauka kaže da nisu imali ni kotače, željezo ili čak pismo?Izgubljeni grad, mjesto koje istovremeno očarava i zbunjuje. Pisanih tragova nema. Nema ni rezbarija.
UNESCO ga je 1983. upisao u svjetsku baštinu, a 2007. godine, tajanstveni je grad odabran kao jedno od Sedam velikih svjetskih čuda.Inke, čije je grad djelo, računale su pomoću konopčića sa čvorovima – khipu, a o ovom narodu ne postoje pisani tragovi. Jedine podatke o Inkama, velikim graditeljima čije su ceste i druge građevine i danas ostale, daju Španjolci, koji su ih pokorili u XVI stoljeću. Samo stoljeće ranije, historija kaže, Inke su bile na vrhuncu moći. Njihovo carstvo, koje se prostiralo na oko 3.800 kilometara, osim što dokazuje neustrašivost i veličinu ratnika Inka, jedno je od najvećih carstava ikad. No, iznenađujuća činjenica je da su Inke vladale tek oko jedno stoljeće. Nakon toga, njihovo carstvo pokoravaju bolest, ratovi i na kraju Španjolski konkvistadori.  Upravo od Španjolaca, posljednji car Inka se sklanja u planine, u grad Vilcabamba, grad čija je lokacija nepoznata – Izgubljeni grad.
On postaje opsesija svih arheologa i ljubitelja historije. No, jednom Honoluluancu se 1911. godine posrećilo. Hiram Bingham, otkrio je Machu Picchu i zabilježio ga svojim fotoaparatom, te je Izgubljeni grad ujedno i jedno od prvih otkrića zabilježenih fotografijom. Sa svojim timom, otkrio je mnoštvo tjelesnih ostataka – većinom žena (oko 80%), no pisanih tragova i dalje nema. Hiram pretpostavlja da su to Djevice Sunca – najljepše odabrane mlade djevojke za Sveti samostan. Birane su oko osme godine, i one bi cijelog života služile caru. Sve se poklapalo, mislio je Hiram: kosturi djevica koje je car poveo sa sobom, potvrđivale su da je to davno izgubljeni grad – Vilcabamba.
Uvijek ima ali. Priča je postala novinska senzacija. Jedino što nije bila tačna.
Španjolci su, dokazi govore, oskvrnuli svako svetište i hram Inka, međutim, cijeli grad Machu Picchu, ostao je netaknut.
Nauka je uznapredovala, te analizom utvrdila da je omjer spolova, među nađenim ostacima 4:1 (žena u odnosu na muškarce), a bilo je i djece, a djevice i djeca – nespojiva su kombinacija. Dakle, Hiramova teorija je u potpunosti odbačena.
Ali šta je onda istina?
Gradnja u trajanju od pedesetak godina, bila je izazov za svakog inženjera. Osim nepristupačne i strme lokacije, tu je i velika količina padavina, koja bi izazivala eroziju tla. Međutim, graditelji su taj problem riješili gradeći terase, prvenstveno da bi poduprli planinu, kako grad ne bi otklizao, ali su neke i obrađivali. A svaka terasa, sastojala se od nekoliko slojeva različitih materijala, tako da terase nisu plavile, nego je sva voda prodirala u tlo. Više od stotinu odvoda, riješili su problem velikih kiša na vrhu grada – gdje više nisu postojale terase. Ulažući veliki napor da se riješe vode, Inke su u grad ipak dovodile vodu sa obližnjeg izvora na obroncima planine, omogućavajući tako snadbijevanje vodom oko hiljadu stanovnika. Zanimljivo je što je vodni kanal iskopan pod precizno izračunatim nagibom, kako ne bi bilo ni premalo a ni previše vode. Kamen su obrađivali nabijanjem s drugim većim i manjim kamenjem.
No čemu toliki trud?
Iako malo dokaza, tih nekoliko ukazuju da je gradnju naredio car Pačakutek, koji je, nakon osvajanja, svoj život posvetio gradnji. Tome u prilog idu i činjenice da je Machu Picchu kao i ostali gradovi sagrađeni u to doba, a čije je građenje naredio upravo Pačakutek, građen od sličnog ili istog kamenja.
Ali opet ostaje pitanje, zašto je Machu Picchu izgrađen?
Bogovi Inka bili su Sunce, planine, voda. Njima su prinosili žrtve, čak i djecu. Inke su isklesale kamenje koje je izgledalo baš kao okolne planine, i izložile ih. Intiuatana, kamen je smješten na najvišem mjestu grada, u samom središtu. On je u ravni sa četiri okolna visoka vrha i u skladu je sa četiri strane svijeta.
Analiza strukture kostiju 177 pronađenih kostura, te analiza okolice, pokazuje da su jeli kukuruz, što je bila carska hrana. Malo su radili, što potvrđuje odsustvo artitisa. Sve ovo ide u prilog tvrdnji da su pronađeni kosturi pripadali carskim slugama, a grad izgrađen kao carsko imanje Pačakuteka.
No, opet, ozljede na pronađenim kosturima u Pataljakti – najbližem gradu Machu Picchuu s kojim je bio povezan, oprečne su gore navedenoj tvrdnji o mirnoj carskoj oazi.
Da li su nakon smrti i mumificiranja cara Pačakuteka, na njegovom posjedu ostale samo sluge, koje su polako napuštale nedovršeni grad? Bilo je to doba građanskog rata, pojave boginja i Španjolaca – skrnavitelja svih građevina Inka.
Možda je grad u međuvremenu zaboravljen? Možda Španjolci nisu ni čuli za Machu Picchu? Da li su odlazeći, posljednje sluge ostavile grad zaboravu? Izgleda, jer je jedno od rijetkih posjeda Inka koji su i dan danas čitavi.
Ostaje nam samo da se nadamo da će naprednija tehnologija razotkriti sve misterije veličanstvenog Machu Picchua. Do tad, možemo se diviti. I čitati idući put.

Šejla Handalić
Šejla Handalić
Rođena 1996. godine u bosanskohercegovačkoj provinciji Banovići, vječiti sanjar, teški filozof i student Pravnog fakulteta. Državno i međunarodno nagrađivana.