spot_img

Tode Nikoletić: Misliš da si dovoljno jaka

Ti misliš da si dovoljno jaka
Za nove bitke i izazove.
Okolo tebe more je mraka,
A imaš samo srce i snove.
*
Nije te strah kad bura kosi
I valja pesak, lomi stenje,
Jedra ti cepa, u ponor nosi
Nudeći sumnju, nepoverenje.
*
Izdrži, koračaj i rane trpi.
Kad bude gore, kad bude crnje.
Poslednju kaplju snage iscrpi.
Do zvezda ti je suđeno trnje.
*
Ti misliš da si dovoljno smela
Za nove bitke, poraze svoje.
Kad budeš krhka, sama, uvela,
Hoćeš li reći: da, vredelo je!
*
Sto puta ćeš pasti I suze piti,
Slomiti srce, pa zakrpiti.
Sto puta prokleti majku I oca
Pobeći s konopca I masnog koca.
*
Izdrži, koračaj i rane trpi.
Kad bude gore, kad bude crnje.
Poslednju kaplju snage iscrpi.
Do zvezda ti je suđeno trnje.
*
Tode Nikoletić
Tode Nikoletić
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač? Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta, One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno. Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva, Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam… Biće ipak da sam samo obično DETE.