fbpx
spot_img

Tode Nikoletić: Vitez

Kako se vitez postaje,
To tajna nije velika.
Ne treba mač da ti nedostaje,
Ni štit od sjajnog čelika.

Ni orden sav od sjaja
Neće ti puno značiti.
Ne trebaš ubiti zmaja,
Niti se puno junačiti.

Nemoj ni lava glumiti,
Ni ići na mesta skrovita.
Da bi vitez postao,
Treba ti reč lekovita.

Treba ti srce ko plast,
I ljubav zlo da pobediš.
Da sačuvaš kuću i čast
Al nikog da ne povrediš.

Da dete u sebi othraniš
Koje će srećno maštati.
Princezu svoju da odbraniš
I naučiš uvek praštati.

Tim putem treba hoditi
I kad je najteže opstati.
Vredi se zato roditi.
Tako ćeš vitez postati.

Tode Nikoletić
Tode Nikoletić
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač? Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta, One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno. Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva, Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam… Biće ipak da sam samo obično DETE.