Šum vodopadnica
nad kućom medeniči.
Za spoticaje nenadne,
kamenju stud odeždu tka.
Da toka ne bi,
prohodala ne bih.
Senku oraha nad licima
dragim, počivšim ne zaboravljam.
Još kadgod, uho mi
dedina laska zaziva,
u uvojke nanu uplićem
sa travkama bezimenim,
lekovnim.
Da ih ne bi, jad bi me ljudski
davno otrovao.
Pesma iz prvonagrađene knjige „Nebogledni pev“ (ASoglas, 2022)