Piše: DR NELE KARAJLIĆ
Njih dvojica su simbolično predstavila trijumf svih onih na ić, bez obzira na to da li su rođeni ovde ili tamo… Jer, teško da je ko u Bijeljini, odakle su Ibrini, ili Borovu selu, odakle je Siniša, prije pola vijeka mogao da pretpostavi da će neki „naš“ biti „glavna faca“ u Sanremu.
Kada god bi u Sarajevu gostovala Zvezda, na Koševu bi bila proglašena neka vrsta vanrednog stanja. Ranih sedamdesetih, dok je fudbal bio više poezija a manje biznis, na stadion, da vide Đaju, ne bi došli samo teško oboljeli. Zastave, trube, transparenti, pjesma, sve bi podsjećalo na posebnu litiju u čijem je središtu neka nova religija, daleka od onih nastalih na Bliskome istoku. Uske koševske ulice, zakrčene nepropisno parkiranim automobilima, izgledale bi kao arterije čovjeka koga će svakog trenutka opaliti infarkt.
Mi smo se djeca radovali neopisivoj gužvi zbog koje smo sticali iluziju da je naše Koševo, barem ovoga nedeljnog popodneva, postalo centar svijeta. Probijali smo se kroz masu navijača, hodajući u suprotnom pravcu, poput riba koje plivaju uzvodno, zavirivali u svaki parkirani automobil, pogađali njihove marke, dešifrovali registarske tablice. Dolazili su iz Banjaluke, Dervente, Trebinja, Čačka, Beograda, Užica, Knina, Mostara… Ali bilo je i onih tablica čije porijeklo nismo bili u stanju da otkrijemo, neke čudne, zagonetne tablice bez zvijezde petokrake, ukrašene malim okruglim znakovima koje su budili našu maštu. Najstariji od nas su nam sa strahopoštovanjem šaptali: „Ovo su Švabe!“
Život je drugdje
Automobili sa tim oznakama, kao po pravilu, bili su ljepši, raskošniji i bolji od ovih koje su vozili naši očevi. (Rijetka je bila majka koja je imala vozačku dozvolu). Njihovi točkovi bili su širi od naših, blatobrani deblji, a brzinomjeri tih aždaja bjehu baždareni na one brzine o kojima su naši jadni automobili mogli samo da sanjaju. Sjedišta su bila prekrivena čupavim krznom, a volani kožom. Jedino zajedničko što su imali sa autima voženim po našim drumovima bila je Zvezdina zastavica okačena o široke retrovizore.
Karoserija tih automobila bila je izljepljena dopadljivim naljepnicama jarkih boja, koje kao da su nam govorile da je pravi život daleko od ovih naših sivih krajeva. Da li zato što su u nama budile ljubomoru ili zbog neke vrste osvete, tek, mi smo te naljepnice skidali, ljepili ih za tijelo, a zatim preljepljivali po jednoobraznim, monotonim plakarima kojima su bile omeđene naše male sobe, ne bi li u njih unijeli barem malo tog veselog svijeta iz kojeg su dolazili automobili čudnih registracija.
Te automobile vozili su „naši radnici privremeno zaposleni u inostranstvu“. Tako su, sredstva javnog informisanja krstili našu radnu snagu koja je početkom šezdesetih pohrlila u ranjenu Njemačku da je podiže iz pepela poslije Drugog svetskog rata. Narod ih je zvao drugačije. Gastarbajteri. U kući moje bake, njemački je bio ravnopravan sa srpskohrvatskim, pa mi ta riječ, kao i riječ auslender nije bila nepoznanica. Ipak, moja majka ih je zvala Jugošvabe, kao da im je tom sintagmom dijagnosticirala posebnu vrstu šizofrenije začete u raspolućenosti između zemlje u kojoj su rođeni i zemlje u kojoj su pokušali da pronađu sreću.
Uglavnom, posebnim ugovorom između Zapadne Njemačke i Jugoslavije našim ljudima je omogućeno da, bez bespotrebnih administrativnih prepreka, rade u najdinamičnijoj privredi Evrope. Njemačkoj! Time je drug Tito, jedan od potpisnika tog ugovora, ubio dvije muhe odjednom. Rasteretio je prenapregnutu socijalističku privredu za najmanje dva miliona gladnih usta sa jedne, a oslobodio se pritiska onih koji nisu bili sretni u socijalističkoj Jugoslaviji, sa druge strane. Kako su se vrata otvorila, tako je na zapad pohrlila sva sirotinja velike Jugoslavije! Istočna i južna Srbija, zapadna Hercegovina, centralna Dalmacija i cijela Bosna.
Parada kancone, glamura i kiča
Nekako u to vrijeme, kada su Koševske ulice bile male da prime sve one koji su došli da vide Đaju, najpoznatiji festival lakih nota u talijanskom gradiću Sanremu doživljavao je svoj vrhunac. Pobjednik te parade kancone, glamura i kiča, već je sutradan postajao svjetski hit tjerajući sa vrhova top lista podivljale i arogantne britanske i američke čupavce od kojih pristojan svijet više nije mogao da živi.
U to vrijeme „Pjesma Evrovizije“ je u odnosu na Sanremo predstavljala provincijsku zabavu pjevača amatera, a samo velike svjetske zvijezde van italijanskog govornog područja imale su tu čast da nogom kroče na najveću i najraskošniju festivalsku pozornicu na svijetu. Bilo je to vrijeme u kome su se i anglosaksonski muzičari dodvoravali probirljivoj italijanskoj publici pjevajući svoje pjesme na jeziku Petrarke i Dantea. Tako je i Dejvid Bouvi, ljepuškasti britanski kantautor, svoj prvi pravi hit otpjevao na italijanskom jeziku. Pjesma se zvala Ragazzo solo, ragazza sola. U originalu zvala se Space Oddity.
U nedostatku prave žute štampe, koja je u to vrijeme krasila isključivo englesko govorno područje, u Jugoslaviji se Sanremo najviše pratio preko radija. Dan nakon završenog festivala, radio stanica koja je bila dežurna na tlu cijele Jugoslavije emitovala je hitove otpjevane prošle noći, a u rijetkim emisijama zabavnog programa na Jugoslovenskoj televiziji imali smo prilike da vidimo djelić glamura kojim je Sanremo obilovao.
Baš taj nedostatak informacija budio je maštu nezasitog jugoslovenskog tržišta, koje je upravo tih godina počelo da nekontrolisano i halapljivo preuzima masovnu kulturu zapada osjećajući je kao svoju. Sanremo u našim glavama zamišljen je kao vrhunac ekstravagancije, krajnja tačka nečije karijere, mjesto prepuno lijepih žena i šarmantnih muškaraca, u kome ne postoji toalet jer te stvari takva gospoda ni ne trebaju. Čak i ako pišaju, oni pišaju parfem. Tada, prije pola vijeka, nije se moglo ni zamisliti da će se glavne zvijezde ovoga glamuroznog događaja prezivati na ić.
Nevidljiva gomila
Gastarbajteri su dugo bili nevidljiva gomila koja se dala primjetiti samo tokom ljetnih mjeseci, u danima odmora ili vjerskih praznika, kada bi zakrčili uske seoske puteve, dalmatinske plaže i pijace oko velikih gradova. Lako ih je bilo prepoznati po nemuštom pokušaju da preko krvavo zarađenih para „kupe“ zavist mjesta u kojem su rođeni. Kako je socijalizam bilo uređenje „skromnih“, to njihovo „kurčenje“ bilo je predmet sprdačine. Komunistička vlast prema njima bila je podozriva, zbog nesumnjivog uticaja neprijateljske emigracije, a popularna kultura ih je prikazivala kao polupismene idiote plitkih mozgova i dubokih džepova. Samo je moja omiljena rok atrakcija Zabranjeno pušenje u svome opusu pokazala više saosjećanja prema tom sloju odbačenih ljudi, posvetivši njihovoj boli pjesmu pod imenom Dok jezdiš ka Alemanji.
Tih osamdesetih Jugoslavija se polako približavala ambisu. Komunizam je pokazivao znakove truljenja, a naši radnici privremeno zaposleni u inostranstvu počeli su da dobijaju prvu djecu. Osamdesete su bile godine u kojima se u predgrađima Minhena, Beča, Majnca, Sent Galena, Frankfurta, Geteborga, Malmea… začela prva generacija onih koji neće biti sigurni da li su Jugosloveni ili Švabe. Ni jedna od ovih zemalja neće ih svojatati, što će čitavoj toj generaciji biti jedna vrsta kaljenja kroz koje će postati jači i rezistentniji prema silnim epidemijama koje surovi kapitalizam sa sobom nosi. Taj osjećaj nepripadosti, u eri društvenih mreža i globalne komunikacije iznenada će postati njihova prednost!
Insjeme
U isto to vrijeme festival u Sanremu prepoznaje značaj novog, modernog oružja koje je osvojilo planetu. Televizije. On svoje ruho prilagođava novome vremenu, i sve više prestaje da bude festival, a postaje televizijski šou. Ono što je nekad bila privilegija tek nekoliko zemalja, da gleda veliku reviju italijanskih kancona uživo, to postaje normalno za većinu država na planeti. Eksplozija te vrste muzike bila je toliko jaka da su se velika anglosaksonska imena počela utrkivati u pravljenju dueta sa italijanskim pjevačima, pa je Tina Tarner uspjela da uhvati Erosa Ramacotija, a Sting Cukera. Sa ovim potonjim svirao je čak i Majls Dejvis.
Ujedinjenjem Evrope sa početka devedesetih, italijanska kancona sa Totom Kotunjom i njegovom pjesmom Insjeme (zajedno) postaje i politička platforma Ujedinjene Evrope. Ta pjesma je bila himna novoj Imperiji čiji je život projektovan za narednih hiljadu godina. Niko ko je u Evropskome parlamentu pjevao ovu pjesmu te godine nije mogao ni da pretpostavi da parlamentarna demokratija boluje od iste bolesti od koje je umro komunizam. Iluzija da sa tobom dolazi i kraj istorije!
Ali istorija se sa Jugoslavijom devedesetih dobro poigrala. Ne samo da ju je gurnula u krvavi građanski rat, nego je komade koji su od nje ostali na najsuroviji način prevela sa socijalizma u kapitalizam. U tom „toplom zecu“, kojeg su ironično nazvali tranzicija, nije se snašao niko ko nije shvatio da su pravila igre u potpunosti promijenjena, da je vrijeme skromnih prošlo, a da je došlo vrijeme kurčenja!
Oko milion građana nekadašnje velike zemlje mijenja adresu u ličnim dokumentima, a velika većina njih odlazi daleko od Balkanskog poluostrva. Oni postaju nova emigracija koja za razliku od predratnih gastarbajtera ima završene fakultete, visoke diplome, veliko radno iskustvo, izuzetno znanje i obrazovanje i najviši kulturni standard. Pobjednik u jugoslovenskom građanskom ratu postaju Kanada, Australija i Sjedinjene Države, jer besplatno dobijaju ljude koji su sposobni da pokreću avione, brodove, firme, kompanije, pa i države.
Naši predratni gastarbajteri, međutim, spremno su dočekali velike promjene sa kraja dvadesetog vijeka. Oni su, naviknuti da rade u surovim uslovima, ukidanje komunizma vidjeli kao neku kosmičku pravdu kojom su kažnjeni lezilebovići socijalizma što su bez znoja i žuljeva dolazili do velikih plata i visokog mjesta u društvu. Njihova ozlojeđenost ideologijom zbog koje su i napustili zemlju listom ih je mobilisala u svoje nacionalne redove tokom ratova devedesetih. Procenat onih gastarbajtera koji su još uvijek imali osjećanje zajedništva, bio je na nivou statističke greške. Tek će se kasnije kod njihove djece, ove rođene na obodima velikih evropskih gradova, ponovo pojaviti osjećanje pripadanja istom kulturološkom krugu kojeg oni danas, diljem planete, nazivaju „Naši“.
Utroje
Paradoksalno, kapitalizam, parlamentarna demokratija, slobodan protok ljudi, robe i ideja, popularnoj kulturi donio je… pad kvaliteta. Profit kao jedini kriterij po kome se određuje vrijednost nekog djela donio je poplavu muzike koju je prije rata slušao samo onaj sloj stanovništva što se nije mogao pohvaliti visokim stepenom obrazovanja. Kako je njihov broj, po prirodi stvari, uvijek veći od onih koji su u životu „dosta toga pročitali“, tako se i muzička industrija počela prilagođavati njihovom ukusu. Iz priručnih studija počela je da plazi beslovesna muzika koju su hrabri analitičari nazvali turbo folk, a koja je na najprizemniji način udarala u najniža osjećanja slušalaca. Tekst se ogolio do pornografije, a muzika se krala sa kaseta donesenih iz Stambola ili Soluna.
Paradoksalno, ta vrsta muzike dobila je epitet „srpska“ iako je ona sa Srbijom imala veze isto koliko i Dejvid Bouvi sa Sanremom. Međutim, u toj poplavi znao je da se pojavi i pokoji biser, upravo onako kao što se u ustajaloj močvarnoj vodi zna pojaviti prekrasan cvijet lokvanja. Jedan od tih bisera bila je pjesma koju je pjevala Nada Topčagić iz devedesete godine, a koju jedan moj prijatelj, cinik, nazvao „Utroje“.
Pojavom društvenih mreža, interneta i masovne komunikacije, druga generacija naših gastarbajtera ravnopravno ulazi u trku za informacijama. Sa lakoćom dolazi u kontakt sa popularnom kulturom iz zemalja odakle im dolaze roditelji i u toj novoj muzici vide svoj najmanji zajednički sadržalac. Kolektivno nesvjesno!
IĆ
Novo vrijeme donosi i nova iznenađenja. Među onima rođenim daleko od mjesta u kojima su se rodili njihovi roditelji počinju da se pojavljuju biseri. Beskompromisna borba za preživljavanje i neprekinuti kulturni obrazac, za kojim imaju nasušnu potrebu, a koji ih nevidljivim ali čvrstim konopcem drži vezane za virtuelnu maticu, natjerao je sve one koji dolaze sa ovih prostora da se međusobno prepoznavaju bez obzira kojem plemenu pripadali. Na to ih je prisilio opstanak na paklenom tlu Zapada. Jugoslavija, ona koja je nestala na Balkanu, počinje da se pojavljuje u virtuelnom obliku po obodima evropskih gradova prepunih nove emigracije. Jezik kojeg jedva govore, zovu Naš, ali zato slušaju sve ono što dolazi sa ovoga područja, jednako voleći Severinu, Cecu ili Dinu Merlina.
Mnogi od tih bivših dječaka i bivših djevojčica preskaču onu nevidljivu liniju kojom svako društvo odvaja običan svijet od onog uspješnog. Malo po malo, čujemo i pročitamo neko prezime na ić koja postaje važno u svijetu selebritija… Jovović… Janković… Ibrahimović.
Ovaj poslednji svojim superiornim ponašanjem i balkanskom arogancijom trese i mreže, ali i srca navijača iz cijeloga svijeta. Čini se da i pored značajnih godina u koje je zašao, njegova zvijezda ne namjerava da potamni. To su osjetili i organizatori ovogodišnjeg Sanrema. Izabrali su ga kao čovjeka koji će biti dovoljno jak zaštitni znak da spase festival od korone.
Njegov nastup začinjen je upravo onim rijetkim cvijetom izraslim devedesetih u užegloj močvari turbo folk muzike. Ibra je u dvoranu ušao sa pjesmom „Jutro je“ Nade Topčagić i time zabio još jedan gol na spektakularan način!
Međutim, organizatori, uplašivši se da im to neće biti dovoljno, sa Ibrom su doveli još jednog od tih na ić, legendarnog Sinišu Mihajlovića, čovjeka koji je dao više golova iz slobodnih udarca nego prosječni košarkaš koševa iz slobodnih bacanja.
Njih dvojica su simbolično predstavila trijumf svih onih na ić, bez obzira na to da li su rođeni ovde ili tamo… Jer, teško da je ko u Bijeljini, odakle su Ibrini, ili Borovu selu, odakle je Siniša, prije pola vijeka mogao da pretpostavi da će neki „naš“ biti „glavna faca“ u Sanremu. U Italiju se išlo u kupovinu farmerki ili u krađu po prodavnicama.
A da bi naša priča o ovome fenomenu bila još potpunija, njih dvojica su, pojavivši se na pozornici Sanrema, nesvjesno predstavili ono što se u Socijalističkoj Bosni i Hercegovini zvalo ključ. Nominalno, jedan je Srbin, a drugi Bošnjak, a obojici su majke Hrvatice. Njima, naravno, to ništa ne znači. I ne treba! Oni su drugari. Oni treba da tresu protivničke mreže!
Sanremić
Bilo bi nepravedno ne podsjetiti da je isto tako i prošlogodišnji Sanremo bio u znaku momka čije je prezime na ić. Naravno, Novak Đoković. Ali to i nije neko veliko iznenađenje. Tenis nas je navikao na to. Ovaj sport je još prije petnaestak godina najavio dominaciju tog prezimena, kada je do četvrtfinala Rolan Garosa došlo sedmoro djevojki i dječaka rođenih u Beogradu. L’ekip, najpoznatiji sportski list u Francuskoj, tada je, na svojoj naslovnoj strani, jedan od četiri gren slem turnira nazvao Rolan Garosić. Da li gradić na obali Ligurijskog mora možemo nazvati Sanremić?
Ovdje nije kraj. Nema nikakve sumnje da će sljedeća generacija „Naših“ rođenih daleko od onoga što više ne zovemo Jugoslavija već Region, još više uticati na svjetska kulturna, pa i politička zbivanja. Jedna od njih je već imala prilike da u ličnoj karti četiri godine ima adresu na kojoj je pisalo Bijela kuća. Istorija nam je pokazala da je sve moguće. Moguće je i to da će u doglednoj budućnosti unuk nekog našeg Jugošvabe, sa čijeg sam nepropisno parkiranog mercedesa davne sedamdeset i četvrte godine skinuo dopadljivu naljepnicu jarkih boja, postati sveti otac Papa.
Izvor: rts.rs
