Gdje druženja su stara,
ni uspomene u srcu svježe nisu,
tuga se u kamen pretvara,
sa sjećanjima otišli su….
Nestali su mnogi
što sam ih sretala po ulicama,
u školi gdje zvono zvoni,
ostadoše samo na slikama.
I kao da ode život jedan
ne ispričan do kraja,
a bilo nas je dvadeset i sedam, mladost,
ekipa iz Raja.
Gdje nestao je jedan život cijeli
o kojem pjesmu sada pišem,
k’o sunčan dan bijeli
što ga na platnu sjećanja rišem.
Prve sanje i razočaranja,
snivane bajke lijepe,
učiteljima slatka dodvoravanja,
a oči im za naše jade slijepe.
I ljubav naša
otišla drugim je putem,
k’o čopor gladnih tigrova
bacili smo se u života slutnje.
U duši mladoj, cvijetu je slična
kad od pupa ljepotu stvara,
saznanja neka, za život bitna
i zrnca ljubavi ponesošmo stara.
A godine, ljeta mnoga
odoše prebrzno bez stajanja,
udaljiše nam slike toga
nemilo i bez kajanja.
Sad živi misli slažu,
sjećanja čupaju od zaborava,
ponekad misle, a znaju da lažu,
otet će zaboravu malo od Raja.
I povjest je ostala zapisana,
da pobjegne zaboravu,
mladost nikad neokajana
vječnost traži u sanjanju.
O dušo moja sad se umiri,
ne traži prošlost, nje više nema,
sa nemirom se pomiri,
kraj čekaj mirna i spremna.
To sudbina je čovjekova,
putuje vrijeme, s njim i mi,
ostaje samo uspomena
i po koja izgubljena sjena.
Takova nam je sudbina
i onima prije nas ISTA,
ostaje samo -ruina-
u nemogućnosti da prolista.
Pa ipak- ima draži putovanje
ljubavi i nadanja…
nek traje dok traju sanje,
na kraju puta -rezime i shvatanja.
Prolaznici tek smo zemljom ovom
i zapravo svi isti,
a nadamo se nečem novom,
osvijetliti prošlost svjetlom bistrim.
