Svakoga ko nije bio ti,
razdvajala sam daljinama
dostojnih trajanja u vremenu.
I morskim tišinama
u pogledu efemernog leptira.
Samo tebi nisam bila ptica,
a jedino u tvojim zenicama
ostavljala sam krila
i staklene godine.
Na rastanku sa sobom,
ugostila sam sumrak
u nervnim vlaknima svakog čekanja.
Samo tebi nisam bila ptica,
jednina u nukleotidnom nizu,
niti zov nedosanjanog straha.
Možda se duše stvaraju bez reda
u nizijama pogrešnog stoljeća,
sa slovnim greškama u imenu,
u genu ili sreći.
Na rastanku sa sobom
svakoga ko bi nosio tvoje ime,
zaključavala sam u hermetične smrti,
jer ovaj dan nije vrijeme
za tuđe sudbine.
Ovi ljudi nisu nosioci odživljenog praha.
Ova tama je svjetlost
nemirnih krila.
Samo tebi nisam bila ptica,
niti o sjećanju dovršila stih.




