fbpx
spot_img

Tode Nikoletić: Zimska priča

Foto: Marija Pašalić

Zavejao sneg po nama
Sva je naša ljubav u tom.
Hladno mi je kad sam sama,
Ogrni me sa kaputom.

Sipa s neba ko da lije
Razlilo se platno belo,
Drhti srce, hladno mi je,
Privij me uz svoje telo.

Sneg tragove naše krije,
Pobelelo veče snežno,
Daj mi ruku, hladno mi je,
Zagrli me dugo, nežno…

Evo ljubav zimu topi
Kao krilo golubije,
Poljubi me, oči sklopi.
Lepo mi je. Lepo mi je…

Tode Nikoletić
Tode Nikoletić
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač? Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta, One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno. Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva, Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam… Biće ipak da sam samo obično DETE.