15. Novembra 2019. | 11:36
Početna / Galerije i muzeji / Održana promocija knjige poezije “Dućan polovnih riječi” – Mr. Slobodana Čurovića Apisa

Održana promocija knjige poezije “Dućan polovnih riječi” – Mr. Slobodana Čurovića Apisa

U organizaciji Međunarodnog udruženja književnih stvaralaca i umjetnika “Nekazano” u Dvorcu kralja Nikole, u Baru, promovisana je knjiga poezije Mr. Slobodana Čurovića Apisa – “Dućan polovnih riječi”.

 

 

Podaci o autoru:

Mr. Slobodan Milivojev Čurović Apis, rođen je 26.5.1964. god. u Bijelom Polju. Odrastao u Pavinom Polju.

Diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu – odsjek za jugoslovenske književnosti i opštu književnost. Magistrirao na Ekonomskom fakultetu u Podgorici. Dugogodišnji profesor srbskog jezika i lijepe književnosti u Ekonomskoj školi „Mirko Vešović“ u Podgorici i jedini profesor srbskog jezika koji je odbio da predaje maternji jezik.

Bibliotekar i otac tri sina: Milivoja, Vladana i Tadije. Književnik i književni kritičar .Objavio je trideset pet knjiga poezije. Za svoj književni rad dobio od Udruženja književnika Crne Gore, prestižnu nagradu „Marko Miljanov“, 2004.god. za roman „Obični životi“, „Vidovdansku povelju“ 2015. za knjigu „Pravoslavni srpski kalendar“. Poezija mu je prevođena na ruski, bugarski i hindu jezik. Zastupljen u mnogim zbornicima poezije i knjigama aforizama. Član je Udruženja književnika Srbije, Udruženja književnika Crne  Gore. Tvorac umjetničkog projekta „Ars fluid“ i predsjednik NVO „Apis“ – Amanet pisma i Srbstva, Književnog kluba „Marko Miljanov“ i Uskočko guslarsko-pjesničkog društva „Petar Kršikapa“ koje je osnovao zajedno sa narodnim guslarom Svetozarom Zekovićem. Povjerenik Udruženja “Ćirilica“ za Podgoricu, čiji je predsjednik Dobrica Erić.

O autoru i “Dućanu polovnih riječi” govorili su Nikola Nenezić Čudesni, Nataša Lečić I Labud N. Lončar.

 

Autor je pročitao svoj predgovor knjige  “Čemu još poezija” (između mahnitosti i pokornosti)

– Ne raspoznavajući riječi koje pripitomljavamo I krotimo, riječi laskave i podmukle, pjesnici stupaju na vjetroboj gdje se stalno ukrštaju zanosi, bijesovi isamozavaravanja. I ne truje nas život toliko, koliko je naše pjesničko grcanje zarazno, jer jedino za pjesmovno bitisanje nema lijeka.

Usud pjesmovjernika je u tome što poetiše gorčinu bitisanja, ali u tome da izmišlja novu religiju bola I samo je to dobrovoljno, mrziteljsko rimovno zatočenje.

Biti opkoljen riječima i biti beskrajno sam, toliko gladan svoje muke, eto vam nacrt za izradu portreta pjesnika, od živih boja, bljeskova, mirisa, u neredu, u sivilu ovog zemaljskog klecavog koračanja…

Koliko moći, umjeti i znati pred zagonetkom pisanja. U te gorko – slatke mreže zatočeni smo i drugačiji. Ako smo pjesnici. Ako još uvijek iznevjeravamo smrti, I pomjeramo varljivu metu života, rimama i obuzetostima. Biti u posebnom vidu na listama za ode i za gubili- šta, to je sudbina poeziologije, sopstvene poetografije.

Pjesnici bivstvuju nekako drugačije, mahnitije i drskije (jer „pesnik mora biti obuzet ako hoće da bude pesnik“- kako kaže Crnjanski), između tuđih bivanja, ne sluteći, nikad da razaznaju da su označeni da budu tajni „ljubavnici“ poezije u nedoba idola, da budu prepjevači života i vjeruju u onu iluziju trajnosti, tvrdokornosti I nepotkupljivosti stiha.

Svaka dobra pjesma je razgoropađena, ona traži svoju slobodu, naslućujući bolje i tananije bezmjernost vremena, sklad znakova i magijsko zvukovlje.

Poezija je lična, zavodnica je i pretvornica. Pjesnici su samo prolaznici pored njenog gordenja, oholosti do neprepoznavanja, i zaglušujuće glasnoće. Oslobođena banalnosti, po svojoj zakonomjernosti bitiše, tako što je ištu a ne dotiču krotitelji, ona je nepoznanica I sebi i drugima.

Ali to je samo varka i ko tu kome vjeruje?

A ljubaviti sa poezijom znači biti u opasnim vezama, na vrhu sječiva, hodati po ivici najnepoznatijih, nenaklonjenih riječi, neprestano cvokotati pred mrzovoljnim nepovjerenjem preletača i prislužnika pribilježnika tvari u materijalno-hedonističkoj realnosti, iz luče makrokosmičkog sanjanog, začudno biti ogoljen jezivom svakodnevicom.

Biti pjesnik znači biti ubačen, van svih gravitacija u žrvanj igraonice ,u „nemerljive sile“ tog novog, neprestanog čuda što se zove pjesma.

U inat svemu, od lažnog reda do vječitog nereda, avanture što izmigolji katkad, (ako ne uvijek) onim zlokobnim laskanjem od pamtivijeka…

Zato je pjesnikova mahnitost slučaj, između nezainteresovane svjetine, zlopogleda kritičnika i tumača smisla književnog pojavlja.

I onda čemu još poezija?

Pjesnici Nikola Nenezić Čudesni, Nataša Lečić I Labud N. Lončar govorili su pjesme Čurovića sa posebnim zadovoljstvom a publiku je autor obradovao svojim  kazivanjem i veče završio nezaobilaznom pjesmom : “O kosijeru brata Petra”!

Share on Facebook
Facebook
Novakujem

O autoru: Zoran Todorović

Zoran Todorović
Osnivač „Pokazivača“. Tvorac novakovanja. Čovek koji od života želi sve ili ništa, a trenutno živi negde između.