fbpx
spot_img

Poverenik za područije Beograda Scuola di Poesia-School of Poetry- Delegacija Srbije-Zorica Tijanić

12196355_1506077106358459_6525682787670940208_n

Poverenik za područije Beograda je Zorica Tijanić, rođena 1971. godine u Đakovu, Republika Hrvatska. Detinjstvo provodi u Zagrebu i Splitu, mladost u Herceg Novom, a u Beogradu živi od 1999. godine gde završava Učiteljski fakultet i akademske master studije. Piše poeziju i prozu. Autor je pet zbirki poezije i jednog romana. Do sada je objavila: „Miris daljina“, Čigoja štampa, Beograd, 2013. godine, „Zagrljeni tišinom“, Nova Poetika, Beograd, 2014. godine, „Porubljeni snovi“ u Ediciji Poezije Misli, 2014. Koautor je dve knjige, sa Tihomir Stuhneom „Od susreta do… putem dodira“ (priča u stihovima) i Franjom Frančićem „Objeta s tišino“. Kao autor je zastupljena u preko tridesetpet međunarodnih zbornika i antologija. Učesnica je brojnih poetskih festivala i konkursa na kojima su njene pesme nagrađivane. Njena je poezija prevođena na slovenački i arapski jezik. Roman „Putovanje kroz san Ksenije Lovrić“ je bio nominovan između 24 romana za nagradu „Zlatna sova“, Zavoda za udžbenike Istočno Sarajevo 2014. godine. Objavljen je u izdanju Banatskog kulturnog centra i predstavljen na Novosadskom sajmu knjiga i u kući Đure Jakšića u Beogradu 2015. godine. Urednik je e-časopisa za umetnost i kulturu „Zvezdani Kolodvor“.
U pripremi je zbirka poezije „U vrtlogu burleske“ i roman „Četiri portreta s Kosančićevog venca“. Ima sina Vasilija. Živi i radi u Beogradu.

GOSPODSKOM KROZ NOĆ

Ti i ja Gospodskom kroz noć…
Sećanje ne greje promrzle prste
dok sama prolazim ulicom
odevena u kajanje.
U mislima poslednje pismo
sastavljam za tebe.
Priznajem hrabro da si onaj pravi
čija sam potajno oduvek.
Led ledeni u očima ti cakli,
u oluji preživeli smo pustinju duše
a ti se vraćaš da me ponovo voliš
osmehom skitnice.
i spremno u koraku očaj moj lomiš
pružajući mi osmeh u vodi života,
koja opija pružajući radost na tren.
Čuvaš me u uspomeni…
Moj trag ostaje u albumu bivših,
a neisprljanih obećanjem varalice.
Naše tajne šapate i prosut smeh,
čuva noć spuštajući korak niz Gospodsku
prelamajući zvukove i mešajući ih
sa vapajem pijanih prosjaka,
koji se vuku promrzli na pločnicima.
Na tren sam ti daleko…
Na tren blizu…
u zagrljaju koji donosi toplinu
prvog susreta kao nadolazeća reka,
koja preti da te odnese
na drugu stranu obale.

PRVA SI MISAO

Buđenjem svakim prva si misao…

Senke ruševina u iščezlom
gradu, moja su sećanja u koja
dolaziš nošen dahom
berlinskih vetrova.

Na trgu od snova pretvaraš
moja jutra u radost buđenja,
dok nežnostima prosuti
osmesi plove morima.

Ostavljaš uspomenu na
srušeni grad u kojem
je zora osvitala sumracima
rađajući se u trezoru sudbine.

Zato sad, buđenjem svakim,
prva si misao na dan
čiji je suton zakasnio zbog
pogrešne dojave o redu vožnje,

usamljenog voza za Moskvu,
čije su se tračnice razdvojile
na pogrešnom koloseku i
prizvale noć u muzeju tišine.

A ti si ostao u svakom mom
buđenju kao prva misao,
neko ko se čeka na putovanju
snova i vozi transibirskom.

TEBI KOJEG ZABORAVLJAM

Nas dvoje živimo u istom gradu
Na različitim adresama
Srećemo se ponekad na raskršćima
Semafori su mesta na kojima
čekamo znak
ne prepoznajući jedno drugo
jer svako u svojim mislima
priča svoju istinu
pravdajući izbore
Ti si došao da bi mi pisao pesme
rimama anđela
koji su zaspali bez svoje muze
Dok sam ja radije ostajala na obali
čitajući uspomene
Ti si obećao toplu čokoladu
u hladna predvečerja
a ja sam kupila crveni karmin
i jednu maramu crne boje
Koja je zaboravom prekrila
sećanja
Volela bih da znam
da li je iznad nas i dalje
nebo plavo od čežnje
koje nas je grejalo dahom Berlina
ili su vetrovi marta promenili smer
ugasivši žar u magli jutra
Volela bih da znam
zašto još uvek osećam
tvoje misli kako lutaju tražeći moje
Nas dvoje živimo u paralelnim svetovima
koje je magija ljubavi spojila rastancima
čineći je još jačom
u sponi gde iskušenja strasti
padaju ničice pod snagom ljubavi
koju je duša vezala
Ti si obećao da ćeš mi pričati
o proleću koje nikad neće
postati zima u hladnim noćima
decembra
Ja sam kupila crvene potpetice
da čuješ kako odjekuju daljinom
kada odlučim da je jesen možda
vreme u kojem ću pokušati
da te zaboravim
opraštajući ti hladnoću…

KAKO JE TO ISIDORA VOLELA JESENJINA

Da li znaš kako je to Isidora volela Jesenjina?
U cveću crnog maka
Osmehom gorkim
Budila mu snove
Umornog od skitanja
Čekala u pijanim jutrima
Poljupcima brisala
Miris drugih žena
U zavetima đavola prevarila
Da je anđeo smrti
Lik njegov mili
Ostao do poslednjeg časa
urezan na srcu
i plesala
Samoćom tkala proklete sate
Provedene u željama opojnim
Što su sa usana mrtav dah
nošene vetrom upijale
Dok druge su ga ljubile
Uteha je spavala slaba u tišini
Ona je plesala u požudi
neugašene ljubavi
živeći dramu u tri čina
za koju je Mefisto napisao
onaj poslednji
Bezbroj tuđih usana
Njegovom su vratu privezak bile
Ni jedne kao anđeoski ujed
Otrovne zmije
S njenih usana
Za kojim je umirao da pije
Ni jedan pogled da probudi glad
Da ostavi noktiju trag
Da li znaš kako je to Isidora volela Jesenjina?
Dušom ili telom
Anđeo dušom koja je oduzimala dah
Đavoljom strašću žene koja
Od rastanka živi svoj strah
Do poslednjeg čina
ljubav je bila i radost i bol
Borba večita snage dve
Koje su jedna drugu srele
Da bi se otkrile ranjive
Na granici „malog“ sveta
U dvoboju duša
Šalom smrti pokrivene
Duboko skrivene ispod
pogleda koji se zarekao
na ljubav…

MOJA LJUBAV

Volim ja to tako ponekad
od srca da se zaljubim,
u nečije oči, pažnju, dodir,
zagrljaj i reč.

Ne želim da sjaj zvezda
me napusti brzo presipajući
svetlost u nečije tuđe
ruke s mojih.

Volim ja tako ponekad,
u sebi da se izgubim,
zaronim duboko unutra
gde je prazno i onda
ti me zagrliš.

Svaku sumnju da ljubav
će otići otkloniš i u srcu
ostaviš vatru da tinja
skidajući s mojih očiju
ostatke od hladnoće i inja.

Volim ja to tako ponekad
sa sobom da se raspravim
trčeći uz obalu oslobađam
dušu dok ti mi prebiraš
po srcu.
Srcu koje miriše na jutra
u kojima ćeš me ljubiti
pričajući bajku o Suncu
koje izlazi samo kad oseti
da ga ljubav poziva.

Voliš ti to tako, kao i ja
da obećaš zvezde s neba,
da me zavedeš i odvedeš
od mog očaja do raja,
sve do modrog sjaja
ponoći u kojoj će nam

Mesec ljubav čuvati
u najlepšoj priči koju je
vetar ispratio, a ti me
zagrlio i poveo do sna.

 

SCUOLA DI POESIA - SCHOOL OF POETRY
SCUOLA DI POESIA - SCHOOL OF POETRY
Škola poezije okuplja pesnike sveta u ime poezije. Osnivač: Cav Silvano Bortolazzi