fbpx
spot_img

Svetlana Mitić: Čarobna vreća

Tetkino „carstvo“ – kuhinja! Osim trpezarijskog stola, stolica, šporeta i ostalog što podrazumeva jedan takav prostor, tu se još nalazi sve i svašta: knjige, figurice, činijice prepunih sitnica, a na posebnim mestima i slike dragih osoba.
Međutim, tu kod ulaznih vrata, baškari se okačena o zid – čarobna vreća! Naravno, ima zbog čega vreća da se ponosi. Sva je šarena u veselim bojama i dvostruko je korisna: čuva u sebi plastične kese tregerice za pijacu i druge potrebe, a kad dođe u goste mala Sara, postaje čarobna. Kako to čarobna? Tako lepo! Pratila je ona dobro sve ono što Sara radi. Ako je Sara bila dobra, vreća bi počela da se meškolji, postala bi iznenada nekako deblja. Mala Sarica bi to odmah primetila, zavukla bi ručicu u vreću i među mnogobrojnim kesama pronašla poklon. U pitanju su bile svakakve sitnice: lizalice, čokoladice, bojice, manje igračke i sl. Nekada je vreća bila darežljiva i više puta u toku dana, a pogotovo ujutru, kad se tetka i teča vrate iz kupovine. Ustane Sara, trlja svoje okice, još se nije ni umila, a trči da opipa vreću i zavuče ruku u njenu tajanstvenu unutrašnjost.
Ma, vreća je bila pravo čudo, ali je, bogami, znala i da se naljuti. Kad Sari dođu oni njeni „žuti minuti“, kad kaže ono NEĆU i uradi još koješta što ne priliči tako lepoj i slatkoj devojčici, stiže kazna! Uzalud Sara opipava vreću, uzalud joj šapuće nešto da tetka ne čuje, uzalud zavlači ruku u vreću…tada izvlači samo kese: bele, žute, crvene…
Jednoga dana razmišljala Sara o tome kako da doskoči vreći. Da bude malo nevaljala, a da ipak dobije poklon. Znate li šta je uradila? Uzela je najveći peškir iz kupatila i njime prekrila vreću. „Hajde sad, probaj da me vidiš i čuješ“, mislila je Sara, ubedjena da je prevarila vreću. Lepo je to Sara smislila, ali nije vredelo. Šta je jedan peškir za vreću koja je čarobna?!
Nastavila je vreća da u tetkinoj kući „deli pravdu“ još dobrih nekoliko godina. Sara još vrlo rado dolazi kod tetke, velika je devojčica, a vreća se još šepuri okačena o zid i čeka da se pojavi neko drugo dete, možda tetkino unuče.

Svetlana Mitić
Svetlana Mitić
Rođena 1955.godine u Beogradu. Sticajem okolnosti, detinjstvo i mladost provela u Prizrenu, na Kosovu i Metohiji. Nakon završene gimnazije, diplomirala na Filozofskom fakultetu u Prištini, odsek - Jugoslovenska književnost i srpski jezik. Uglavnom je radila u svojoj struci kao profesor književnosti, sve do odlaska u penziju. Još kao student se iskazala na književnom planu, pišući pesme, eseje, pripovetke i druge kraće forme. Intenzivno se bavi stvaralaštvom na tom planu od 2014.godine kada je, iz ljubavi prema najmlađima, počela da piše priče i pesme za decu, sa akcentom na univerzalnim poukama o dobroti, skromnosti, ljubavi, međusobnom poštovanju i prijateljstvu. Osim priča i pesama za decu i odrasle, i dalje piše eseje, prikaze i recenzije. Veoma uspešno sarađuje sa el. časopisima "Pokazivač" i "Kraljevskim novinama", a njena "Pesma za Aleksu" protiv nasilja u školama, izazvala je veliku pažnju šire javnosti i štampe. Takođe je zastupljena u mnogim zbornicima savremene srpske poezije.