Na pragu, dvije stare cipele
I nijedan korak ispred njih
I nijedan korak iza njih
Na putu, dva prazna kofera,
Ne ostaju i ne vraćaju se nikuda
Prozor s pogledom u ništa
Zavjese kroz koje prolaze svjetlost i prašina
Dvije posude za nikad spremljen ručak
Jedna prazna čaša i njeno
tužno zaboravljeno dno
Vijugavi tragovi kapnica kiše
Oronuli svijet od kojeg ne ostaje ništa
kad teška noć pokrije misli
Na stolu dva tanjira
I escajg za nepostojeće ruke
Na čiviluku dvije slobodne vješalice
Za kapute koji nikada neće doći
A zime će prolaziti mnoge
I snjegovi će vejati ovuda
Tuđe sjene i prilike prolaziće uskim sokakom
Tuđi glasovi će doticati gole zidove
Unutra, bez smijeha, bez igre
Jedno djetinjstvo predano zaboravu
Sa njim, ili bez njega
Pragovi će ostati granice
Između onoga što dolazi, ili je već davno došlo
Između onoga što odlazi, ili je već davno otišlo
I između onoga što zauvijek ostaje i što nikada neće doći
Jedino samoća može izmjeriti bol
Sve drugo čovjeka nikud ne bi odvelo,
sve drugo bi bilo čista laž
I u ćutanju se sabiraju najljepše riječi
Kao što glad rađa najljepše želje
I zatočenik najljepše sanja o slobodi
Dok slobodni ljudi ne umiju da žive
Na pragu, dvije stare cipele
I nijedan korak ispred njih
I nijedan korak iza njih
Neko je prošao onuda
Neko se čuje onamo
Čija je kiša padala sinoć nad gradom
Čije je nebo noćas bilo za tren u oku
Ni tamo, ni ovdje, ni juče ni sutra
Ko je ukrao još jedan dan
Nad strmim putevima vrlog svijeta
U vrtlogu nejasnog, u maglama nepoznatog
Na krevetu zgužvan jastuk
Na jastuku trag tuđih snova
I nijedan više pokret, nijedan više dodir
Samo vrijeme može izmjeriti prazninu
Jedino ljubav te može natjerati da preživiš
Sve drugo je laž, sve drugo je ništa
