Nije život
ako po danu besciljno idemo
i teško dišemo ivice dana…
Na kišnom prozoru,
čekamo leto…
U svojoj usamljenosti,
život nam docvetava.
Pa gledamo oblake
kako plove…
Čekamo, sunce da se rodi.
Poslednjem oblaku
se tek onako nasmešimo…
Prisetimo se detinjstva…
Umivenih jutara…
Čistih snova.
U sebi se pomolimo…
Jer… Život nije pesma, niti ptica…
Već pojeden dan
u praskozorje.



