Kažeš da je voliš,
A tuga šeta po njenom licu,
Skrivećki krije još jednu modricu,
I tako svaki drugi dan,
Uporno uništavaš svaki njezin san.
Navečer dolaziš pijan kući,
Ona te čeka a zna sve,
Kao po običaju, nemilosrdno,
Po njoj prosipaš uvrede.
Drugi dan zaboraviš sve,
Ljubiš je, grliš zagrljajem koji vrijeđa,
Istog dana ponovno sve isto,
Tek tako odeš od nje i okreneš joj leđa.
A onda za Dan žena,
Daješ joj ružu,
Ma što će joj ona kad joj raniš dušu,
Sve ostale dane za nju ne postojiš,
A bezobzirno tvrdiš da je voliš…
Žena se njeguje, čuva i voli,
Ljubi se poljupcem koji ne boli,
Jer što će ženi u godini jedan dan,
Ako joj je svaki drugi kao najgori san.
Zato, mani se riječi, one ne vrijede,
Djela su ta koja govore sve,
Ako ne znaš ženu voljeti sve ostale dane,
Nemoj ni taj jedan „voljeti je“!



