Rane bole, pa prođu,
devojke odu, pa dođu.
Život ide, pa stane,
kiša pada, pa sunce grane.
Cvet uvene, pa procveta,
proleća prođu, al` dođu leta.
Bude ružno, pa bude lepo,
kao kada si psovao, pa posle tep`o.
Red čemera, pa red marmelade,
vreme kada duše jaduju, pa vreme kada se slade.
I tako…dan za danom…
Jedan sa vrlinom, pa jedan sa manom.
Neumitno i nezadrživo teku
poput potoka što se uliva u reku.
Do ušća, gde počinje sreća,
gde je reka najšira i najveća.
Do trenutka kada sve stane pod jedan nebeski svod
i ljubav obasja čitav ljudski rod.
A do tada, neka obasjava bar tebe i mene,
od ušća pa nadalje, samo da već jednom krene.



