Odlaskom velikana, ma kako se oni zvali i čime se bavili, ljudi koje smo osjećali kao svoje, ostaju rupe, ne rupe, nego krateri koje nikada nitko neće ispuniti, čak ni zaborav. Možda ih mlade generacije neće spominjati, ali dok mi koji se smatramo srednjom i starijom generacijom, ovdje ne mislim na godine, jer staraca imate i s trideset i mladića s osamdeset, dok mi živimo, živjet će i sjećanje na te veličine.
Evo male anegdote, kao ilustracije vezane uz moju dobru prijateljicu iz Bratislave, koja već 20-tak godina ljetuje u Puli i tamo se družimo. Počela je dolaziti s ocem i majkom još kao mlada djevojka, a onda sa suprugom, koji je prošle godine iznenada, premlad preminuo, ali ona i dalje dolazi i nastavit će. S njom i njenima smo kao rodbina. Iako je puno mlađa, mogla bi nam kćer biti, prihvaćamo je kao da nam je vršnjakinja ili još bolje, ona nas prihvaća kao da smo njeni vršnjaci. Toliko o godinama. Dakle, da ne pišem prijateljstvu, nego nečemu što sam naveo kao anegdotu.
Ta naša prijateljica zna i naš jezik i voli našu muziku. Tako je saznala za Đorđa Balaševića i njegove pjesme i da je umro, voli Olivera Dragojevića, upoznaje polako i ostale…
Pitala me je ovoga ljeta gdje bi mogla kupiti najnoviji CD Olivera Dragojevića. Slušala je nešto na YouTube, ali htjela bi ga imati. Bio sam iznenađen jer nisam znao da netko izdaje novi Oliverov CD i rekao joj da su to vjerojatno stari snimci koji nisu objavljeni na prijašnjim albumima… Nisam dalje objašnjavao, misleći da zna.
Nakon nekoliko dana došla mi je sva razočarana. Rekla je:
-Bila sam u trgovini da kupim Oliverov CD i kažem najnoviji, prodavačica kaže nema najnovijih, Oliver je prije nekoliko godina umro.
Bila je potpuno zatečena. Mislila je da se trgovkinja šali, a onda u internetu otkrila surovu istinu. I mene je iznenadila, jer sam bio uvjeren da ona zna za Oliverovu smrt. Ali o tome se u slovačkoj nije pisalo, a onda kad je dolazila na more, promaklo joj je, iako je vezana uz internet.
Dakle Oliver je probio naše granice kao što ih je probio Balašević i još neki. No ako već spominjem imena, znam da se većina pjevača, ako baš o njima pišem, neće ponoviti. Ni jedan Arsen, ni Đole, ni Oliver, ni Gabi, ni Bora Čorba, Kićo, Bata Kovač, Kemo, Pimpek, Vlada Divljan, Aki…da se ne vraća predaleko. To su te rupe, koje se vide s mjeseca. One strane da ne spominjem, to su njihovi krateri, iako smo i njih voljeli…
A eto moram spomenuti i neke glumce koji su bili simbol jednog vremene i zvijezde koje su bile poznate među 23 milijuna ljudi. Jedan Dvornik, Bata Živojinović, Šova, Lepetić, Taško Načić, Pavle Vuisić, Čkalja, Mija, Mira Furlan, Radko Polič, Cica Perović, Milena, Dragan, Smoki, Bekim, Josip Pejaković, Zaim Muzaferija, ej, ne mogu više… sad bih morao navoditi novinare, karikaturiste, slikare, a to bi bila lista do neba, iako nisam naveo ni narodnjake koji su bili umjetnici, ni klasične glazbenike, džezere…
Ako ste nekada gledali mjesec i vidjeli na hiljade manjih i većih kratera znajte to je naša kulturna scena. To je naš život koji se nikada, nikada neće ponoviti. Smanjili smo se u svakom pogledu, postali beznačajni…zatvoreni u svoje male, bijedne okvire. Imamo svoje lokalne heroje za koje nitko ne zna do nas. Koji se uz pomoć nacionalizma ili nekih drugih stvari održavaju da ne potonu, a potonut će da ih se nitko više ne sjeti, bar ne po dobru…
Zato umjesto da čuvamo ovo malo bisera koji su nam ostali mi i njih pokušavamo pretvoriti u prah i pepeo…
Ako nastavimo tako, osuđeni smo na zaborav i neznanje…
