fbpx
spot_img

Admir Džibrić: Gospoda Gavrankapetanović

Naizgled mnogim ova porodica ni po čemu se nije razlikovala od mnogih što su drmale prijestonicom Bosne i Vratnikom.
Ruždija, glava porodice i jedan od najbogatijih aristokrata u Sarajevu ili „kralj ćilima“ kako su ga još zvali, naizgled miran, povučen, čovjek u kasnim pedesetim, znao je prilikom ugovaranja posla završiti u nekom od istanbulskih harema, usljed njegovih bludnih i mračnih pomama, tamo gdje ga ne vide oči prijatelja, a pri tome opet ne rušeći ugled koji je stekao, pokazujući slabost prema mladim i lijepim ženama.
Istina, nije on jedini bio, mogao se pravdati zbog takvih činova i da je i on samo muškarac, rob glatke kože i zgodnog tijela, ali itekako se njegovo društvo moglo sjetiti i njegovih pijančenja i bulažnjenja u ranoj mladosti ulicama Sarajeva.
No, opet se ne može se oteti dojmu, niko nije bezgriješan, te čovjek ne može bez poroka. No, nije bio ni svetac kakvim se predstavljao svojoj klijenteli zarad uspješnosti u poslu.
Njegova žena Subhija, bez obzira na bogastvo i dan danas trucka s kamena na kamen, od kahve do kahve, zarad priča i tračeva, prava mahalkuša.
Mnogi bi rekli na prvi pogled dok šeta ulicom onako uglađena: „ Prava gospođa“, a u nje ispod nokata viri ogovaranje svega i svakoga, znanih i neznanih.
Ta ti je znala više od današnjeg interneta, sve i svakoga, od Stupa do Bentbaše i Vratnika.
Ljudi bi se mnogi kleli u njenu čistoću i dobrotu, ali eto bila je baš sve osim idealnog karaktera.
Njihov sin, Ismar, stigao je i do dna. Droga ga obuzela, s marihuanom i kokainom se sprijateljio, pa jedva ga spasiše od tog prokletstva. I dan danas ga vrbuju, prate u korak s kim hoda, gdje izlazi.
No, ni njemu to nije bio jedini porok. S drogom u korak ide i jalija. Sva ta ološ se oko njega skupila, neki su upleli prste čak i u maloljetno svodništvo. Sudije ga dvaput osudiše i na delikvenciju i razbojništvo, ali Ruždija s brdom para i svojim podzemnim vezama, te svojim stečenim ulizivačkim uslugama uspio je zataškati sve, da ne ode i ta pogrešna slika u etar.
Sve u svemu, daleko od cvijeća i čestitog djeteta.
I pored toga, naizgled, dvorište Gavrankapetanovića na Vratniku znalo je biti nakrcano tišinom da nekad činio se moral veći i tolerantniji, humaniji od časti turskih janjičara.
I sad Ruždija bez obzira na uprljanih ruku o sedam islamskih zapovijedi glumi sveca, sve čini za ugled, pravi se lud, umišlja ko je kao on. Suhbija trči i dalje od kahve do kahve, ogovara, mareći što grijeh je, njegov sin Ismar nađe izlaz, popuši kradom smjehulju, ali se ne druži toliko s onim „ bad boys“ , ne videći u tome ništa da je loše i da to je sastavni dio njegovog života.
Istina, gradovi rađaju hodže, popove, doktore, čuvene pjesnike, a bogami i griješnike.
Istina je i svi griješe il’ su griješili, rijetki su oni koji su slabi na poroke, ali Gavrankapetanovići i ne prestaju da umišljaju i glume kako su oni „ krema visokog društva“. I da ljudi ako ne vide to što oni rade kradom, neće se ni saznati. Zaboravljaju i nad nama ima neko ko sve vidi, sve čuje i zna i očito da nisu nikad ni čuli ni za Boga.

(2017)

Prethodni tekstFotografija dana
Sledeći tekstMile Lisica – Daljine
Admir Džibrić
Admir Džibrić
Džibrić Admir, rođen 1972.godine u Tuzli, BIH. Pisac, kolumnista, Poeziju piše od svoje četrnaeste godine zarad srca i duše. Autor je pet zbirki poezije, od čega jedna za djecu..Živi i radi u Lukavcu.