fbpx
spot_img

Admir Džibrić: U naručju Panonije

Čim završi se ovo tumbanje s brdešceta na brdešce i iz krivine u krivinu, spustih niz planinu Majevicu, neki drugi zrak mi dotaknu obraze, neki drugačiji počeše duvati vjetrovi. Da putujem prvi put ovim putem, ne bi znao u čemu je stvar, a ovako znam.
Čar ravnice opija.
Nasuprot svega ovog što nizija pružila je, čini mi se ponekad spavala je u svojoj dobro znanoj pidžami sa šarenim prugama i jedva vidljivim tačkicama, Panonija plete neku mrežu čudnu nalik na sve, a opet ništa određeno.
Primijetih nedostaju voćnjaci, te nekih sitnica što kod nas napretek je bilo.
Samo nije oranica. Prvi utisak, ovi hrane čitav svijet ili bar Evropu, čim je zasijano ovoliko njiva pšenice, žita, raži, ječma i ostalih agro – kultura.
Ne promaknuh očima ni na ledini čudnog izgleda igra vjetra, „ šejtansko kolo“
odavajući ni Panonija nije bez poroka, ali ni zabrinutost, znajući opet blizak i razumljiv ton kroz Semberiju i Vojvodinu noge će odnijeti do Mađarske prijestonice Budimpešte.
O njoj tek znam nešto sa fotografija i čitajući njenu istoriju po raznoraznim knjigama koje je veličaše na svakom koraku.
Poznata je kao glavni grad Mađarske, trgovački centar koja ima mnoge znamenitosti od kojih su Budimski dvorac, Andraševa avenija, Trg heroja u Budimpešti i Milenijska podzemna željeznica.
I povijest joj počinje s rimskim gradom pod imenom Aquincum, osnovanim oko 89. godine nove ere, a kasnije kao Budim. Spajanjem Budima i Pešte na lijevoj obali Dunava nastaje i ova Budimpešta.
Sad kad ispred nje stojim nešto me zagolica, nekakvo čudno nestrpljenje kad ću već jednom da promarširam njenim ulicama i da vidim sva ta čuda što pričaše o njoj.
I zaista srce Budimpešte dočekalo me ne tako bespomoćno i neuvjerljivo.
Na ovim ulicama i u beskrajnom prostoru su, uski sokaci prepuni crkvi, fresaka, kafana, restorana, dućana nakrcanih raznoraznim đakonijama.
Baš sve što imaju velike prijestonice; od katedrala do noćnih lokala i lijepih žena.
Sve je manje bijede i prosjaka.
Sad su tu umotani u lijepa gospodska i buržujska odijela i kočopere se u šetnji.
Tek popodne sretoh psa lutalicu, malog žuću. Očigledno gladan pažnje i ljupkosti onako pomalo nakostriješene dlake, laje na svom jeziku, zove, traži pomoć, u vjerovanju ljepši i bolji svijet dolazi.
Ovdje večernja zavjesa pada na tako čudan način. Iz cvijeća iskaču mirisi, žure da stignu do svačijih usta, u želji da ljudi lakše utonu u san, pred rađanje novog dana i nade u bolje. Istina, i ovdje dječurlija juri, sijajući kao sunce, preko šarenih kaldrma i ne pretjerano oprezno kao i sva na svijetu.
Ovdje, ako bi i sreo ih, mrtvi sokaci procvatu u jednom migu, bahne ta neka vriska, tjeskoba umiri dlanove.
Nakićene djevojke slijeću u mornarske šake, gladne dodira tijela, a site konopaca i morskih problema.
Bradati i onako neraščešljani, trošeći svoje teško i mukom zarađene novce i oni samo žele da osjete taj djelić glamura što oko njih se rasipa na sve strane.
Ovdje čak i posljednji krik sutona uvjetuje, šapuće nije kraj, nekim je tek početak i noću se živi i svašta dešava.
Nečije noge će da jure kao što to danju radi vrva auta vlastele i onih što ih glumataju.
I bilo to proljeće, ljeto il’ zima, il sad ova jesen dok tiho umire sav onaj glamur ljeta opet samo dokazuje sve je prolazno, baš kao i mi.
Mi smo i letači i pisci, i na svojim krilima beskrajno ispisujemo tragove kako smo živi.

(2016)

Admir Džibrić
Džibrić Admir, rođen 1972.godine u Tuzli, BIH. Pisac, kolumnista, Poeziju piše od svoje četrnaeste godine zarad srca i duše. Autor je pet zbirki poezije, od čega jedna za djecu..Živi i radi u Lukavcu.