Kruto i teško vrijeme.
Izgleda, sunce se posvađalo s nebom, čim tri oblaka nakrivili šešire, prijete i ne smiješe se. Nije od onih dana kad glume ljubaznost i svakom nude se, ulizuju, oponašajući dobricu i vrijednog hvale domaćina.
Tek, starica na auto – cesti u tradicionalnoj katoličkoj nošnji u svom prepoznatljivom hodu prkosi i nešto pjevuši nalik na neke melodije iz samo njoj znanih vremena, dok jedan auto strane marke i modernog dizajna projuri brzinom svjetlice.
Na skretanju lijevo i na taze tabli gdje piše „Vitez“ neko crnim sprejem ucrtao tri srca iskazujući ljubav, a pri tome odavajući se koliko posebno to mjesto u njemu zauzima.
S desne strane, a u pravcu prema centru grada usamljena lipa mlada tek probeharala, mirisom opija, i pored nje kuća, pomalo oronula s modro – blijedim krovom, bojom ne proizvodnom, već zaslugom godina.
U daljini nazire se se crkva Sv. Juraja mučenika, te tabla s natpisom „ Busovača“.
I u tom isprepletenom nizu sigurno slijede krčma, škola, dom kulture i mjesto za okupljanje usamljenih baba i čičica što po cijeli dan igraju karti i domina, ispijaju kahve ili neke od mekih rakija.
I dok divim se majci prirodi i uživam u svojim koracima, vidim pored kapije u dvorištu crkve stoji fratar, tridesetih godina i još uvijek na početku službovanja Bogu i poziva u crkvu sutra na misu stavljajući na znanje možda i nekim zaboravnim, sutra je sveta nedjelja.
Usput, nečujno se i približavam zgradama i zamišljam generale iz narodno – oslobodilačkog rata na konjima kako su ponosno marširali ovim ulicama, za vrijeme nekih ceremenija, parada njima u čast.
A sad su više nego puste. Mali broj stanovnika ovdje našao je utočište.
Za grad Vitez priče od davnina kruže: to je grad gdje znaju šta jesti, smiješiti se rahatluku i sutlijašu, varenom mlijeku i riži, ćuftetu i paprikašu, uz tuce travničkih ćevapa, šnicli bečkih ili jela s čimburijade u Zenici.
Sve potaman, sladokusci i poguzije, te s toga nije čudo što poneki gladan putnik poput mene svrati i u birtiji poneku popije s njima. Iz kafane proteže mi se iskrivljeni vrat i vidi dugačak red nadničara, duži nego Apenini. Težak vakat.
I na kraju dana, sve osim čistog pogleda. Pomrčina, tek neki prividni plavi zračci krajičkom oka proviruju, plavetnilo stisnute šake pričalo bi priče o ptici i kavezu, ne samo kako su pusti oblaci i vedrine od samog početka nedostaje. Napušteni dom liči sve više na manastir il’ samostan fratra iz Bobovca. Ravničarski drijemež Vojvodine kao da kuca, a Banat i Bačka nikako da uskoče u isti kolosijek, jer jedan je Vitez.
(2017)
