NIJE U ZVIJEZDAMA KRIVICA
Nije u zvijezdama krivica
što čovjeka rađaju za nož,
uglavnom se tu pitaju
agenti koji čuvaju kase, lutrijska srećka,
tat i taština,
a i sve te Otadžbine, Apokalipse koje u ljude
tetoviraju svoje mape.
Nije u zvijezdama krivica što
množe se novci i ubistva
dok suši se materica bliskosti –
čovjek je probljesak koji gine
u provjerenim poljima državnih saveza
u proletu metala i metaka
dok nalet svjetla povremeno pulsira kroz njega,
a on nepokretan kao kamen
spreman da ubije u biseru plamen
da iz svemirskih sila izlije porodični grb
ispod kojeg ravnodušno jedno do drugog leže
sex i grobovi
dok vječnost sebe pjeva iz mrtvaca.
Nije u zvijezdama krivica što lutam
kroz voćnjake putovanja
među dvorcima od metaka.
Nije u meni krivica što lutam
od glasa nevinosti do hora prevaranata
od zloduha do bezduha
od prašine do mašine
i još se snalazim nekako
od smrti do smrti
jer na putu pravičnosti sve je manje gužve,
a na putu umjerenosti
čekaju me nepoderive cipele.
Moja je samo cesta između
Korzike i Sicilije.
Moji su talasi Crvenog mora.
Svi imaju svoje puteve, a ja stranputicu.
Plovim na Krit i gledam talase
i pitam šefa svake luke:
Jesam li daleko? Je li ovo mjesto za mene?
Svjetlo svjetioničko koje samuje
jedini mi je rod,
ali jednog dana iznenada
poljubiće me trešnjin pupoljak i odletiću.
PEJSAŽ ISPRED NAPUŠTENOG MLINA
Dud pao u rijeku
Na valovima
pačići sa majkom idu u šetnju
Djevojčica ljubi krompirovu zlaticu
Poškropljen ljepotom svom!
Mlinski kamen zaljubljeno gleda zrna:
iz bedra, iz pupoljka, iz koljena, iz brda –
Odasvud besmrtnost sja!
OBNAVLJANJE
Ispred smeđe zgrade predsjedništva
pozdravljaju se dva stražara.
Nad zgradom predsjedništva, u daljini
bijeli se planinski vrh.
kao visibaba.
Kako bi bilo da se i ja zaposlim
u zgradi predsjedništva?
Teško je srcu izroniti iz beharne plime proljeća
i otići stražarima da traži posao.
Mogao bih biti solidan stražar, moguće
i solidan predsjednik.
Ipak, prvo bih se oženio.
Da nisam zalutao negdje
između sfera.
Treba popraviti prislušne uređaje
između neba i zemlje.
Sve su me sfere natopile
i mene ne trebaju provjeravati, meni
treba vjerovati. Iako ne znam
otkud sol u moru
meni treba vjerovati.
KOLOČEP
Noge u moru.
Kuće u zelenim udubljenjima
planinskog vijenca još bacaju zlatne mreže
u dno mora…
Kao da sam osuđen samo da gledam!
Crni jež pomjera iglice
pod osunčanim lelujanjem prozirne vode
siva alga pipcima pleše…
Trave pod morem mašu
Ono što izroni iz mora zlatno je i svježe.
Sa svjetionika dozivam djevojku
Arhitekt prostranstva se šali sa mnom u meni.
A ja ljubim stjenovito zdravlje iskušenja –
jer moja duša leti ka ljubavnoj daljini
što nježi bol, dok plamen krajnji dostiže!
Lastavice su u munjevitom letu
ka kamenim platnima brda
kao da će srce smrskati.
Treba biti priseban.
U uvali u kojoj sam plivao zamijetio sam
crvenu ribicu i rekao tri želje.
Da izbistrim nagon!
Da su krila duše od svjetlosti!
Da uronim do dna snova djevojačkih!…
Val prekriva noge.
Parovi se mažu uljem.
Bijeli starac sa štapom silazi niz stubište,
svaki mu korak izgovara: Dobro je Vječno!
Golo dijete s pospanom kapicom na glavi
kopa rupu u pijesku
Rumen nad otocima!
U sutonu prestaju dugi pogledi
između samotnika i ljepotice.
I odjednom kao da je suton ispalio raketu –
sva su svjetla zadrhtala!
LIČNA KARTA
Kuju mi zvijezdu
duhovi mjesečine, a još nemam uredne
papire za redarstvenike zemlje!
U galaksiji sam poznat, a u selu sumnjiv.
Datum rođenja – devetnaesti januar koji otvoreno kaže istinu…
Mjesto rođenja – Cepelin napuhan mislima iz kojih Slike iskre…
Lični broj – Bezbrojni.
Nadležni organ – kafe Baza sa činovnicima boce
u mentalnom minskom polju.
Adresa – Put ljubavi…
Moj put je lavirint, moj život je prehlađen,
istresao sam se u ledene pelene sveljudskog koristoljublja. Ali
moj diplomski je bio ljubav među biljkama u kojima skriven hor žubori…
Čuvam se inkasiranog neukusa.
Država je rad i znoj u gaćama.
Čuvam se ražnja zavisti i pića koja blicaju u jetri.
Rastjerujem magle na karti svijeta u izlogu turističke agencije –
da u sebi bljesak božiji ojačam…
Čuvam se mrzitelja: nemojte mi se približavati –
ja živim – gdje vi niste ni omirisali…
Općina prebivališta – Rano ujutro krenem hodati uokrug
po dlanu prosjakinje da prodam moju knjigu pjesama
da bih platio račune… ah, divno li je skakutati po dlanu prosjakinje
ali je strašno dlan prosjakinje biti!
Zdravstveno stanje – Tuširam se transferom novca Western Union.
Dao sam Oglas u novine da mijenjam jednosoban stan
za garsonjeru u Bank-automatu ili u Trezoru Centralne banke mrava.
Dao sam oglas na radio-stanici da tražim rastavljenu ženu
koja tačno u ponoć počinje naglas da čita biografiju predsjednika Utopije.
Prezime – Mahić mahne krilima i ode tamo kamo pjesma leti!
Obično u Hercegovinu, koja je pčela što liječi akcentima
i mirišljavim riječima. I gle Mahić trči zvjezdanim otocima!
I gle Mahić je utrčao u bosansku unakrsnu paljbu leda i jugovine,
u dvoboj sna i samrtnog buđenja…!
Ime – Admiral je nomad koji ima samo šator i u njemu sanja
da je marinac.
Mahić je plivač izvrnutih džepova
koji se negdje zagubio u sprovodu slobode…
U AUTOBUSU KOJI MAHNITO JURI IZ KAIRA PREMA PORT SAIDU
Mogao sam se oženiti u Egiptu
jednom zrakom zalazećeg sunca
koja maestralno otvara kapije poljana
ispred autobusa koji mahnito juri
iz Kaira prema Port Saidu…
Pored mene prolijeću oči
egipatske djece kao svjetlaci, nježne žeravice,
dok tajni papirusi se suše
pod temeljima blatnih kuća
prelivenih bojama sunca,
a prepečene kasarne uzdišu za valovima Nila
i sparušeni vojnici piju u pustinji vodu kao djetlići,
bespomoćni ali brzi.
Ne mogu se mrtvi dozvati
ako se okrenu od tebe. Ne mogu se živi
dozvati ako se okrenu na tebe.
A u groblju kairskom stanuju živi ljudi.
Od nišana do nišana suši se veš.
A iznad groblja svjetlucaju antene kao ozarene hrizanteme.
I svi stanovi na planeti zemaljskoj su groblje
iz kojeg treba ustati proročki…
Svaki dan svoju ništavnost treba zafrkavati.
Nijedna vojska ne smije biti zaozbiljno uzeta, oružjem.
Sve oblakodere vjetar vodi na šišanje.
Ali ja maštam šta hoću.
Grudve oblaka i krošanja su moje riznice.
Čist pogled i poljubac – zlato i srebro.
Jedan misli ako ima dvorac
da je pobjegao od smrti u zlato,
drugi kroz dvorac traži besmrtnost u spavaćoj sobi,
treći javno pokazuje čarobni plašt istine
ispod kojeg se tijelo pretvara u svemirsku pticu…
Niko nije vlasnik tijela, do smrt.
Sad znam,
prehrambeni proizvodi iz doba Ramzesa III bijahu svježiji.
Pilo se pivo od prve pšenice i prve datule,
u koje nije utisnut datum.
Slavile se vezice ćešnjaka.
Molilo se salati koja raspiruje ljubavni žar.
I sa svemirskom kozmetikom su dobro stajali –
terpentinskom smolom i tamjanom trljali su pustinju
da sačuvaju njen razuđeni miris
provjetrenosti.
Tako su to činili srdačni i čisti vanzemaljci
koji su donijeli oko Ozirisa,
Svevideće oko, preiskusno sunce,
prozor koji hoda kroz mrtve ljude!
Duboke rupe kopa ezoterijski vjetar,
vrtače u pijesku pustinje
ka nilskom izvoru streme
u kosmičkim virovima…
Sve to u nevjenčanoj zraci pustinje
u zalasku sunca smeđem kao hurma
dok vjetar bije pijeskom o prepečene cigle
i Vesna hoće da me poljubi. A ja
zinuo u žuti pijesak, u siromašne kućice,
u zlatnog magarca prema kojem djeca trče
da ga pitaju za zdravlje…
Ja hoću Sfingu da poljubim!
Vesna jaše devu, deva jezdi putinjom, pustinja jezdi
svemirom. A šta dalje?!
I zaputim se koracima ogromnim preko neba.
Ali mi smo tu, samo tu, u zalasku…
Kao da okean vijuga pred nama, Nil pere veš svemira…
A šta dalje?
Amerikanac iz našeg autobusa fotografiše
zalazak sunca iza vojne baze…
Vesna ljubi Amerikanca.
Istinska knjiga stvara ni iz čega.
Izdaja stvara iz svega, ništa.
Vrati se ljubavi – njište veselo
dečki i curice koji se jure po pustinji.
Ali ja plivam u potopljenoj katakombi,
svjetovi izvorni u zemlju propali su, svi osim mene,
a ja plivam ukrug pred davljenje i čekam ući,
kroz vijugavi Nil u vrtaču pijeska u vrtlog izvora, ali
ja nemam djevojku koja iz vruće vode Nila
izlazi u noć samo za mene,
faraona nježnosti, admirala valova beskraja,
izlazi iz središta zemlje…
Ja imam samo zraku zalazećeg sunca…
Zaista sam se mogao oženiti u Egiptu
bez ikoga i ičega
Zrakom zalatećeg sunca
Ali autobus je otišao
u prošlost
moje budućnosti.
LJUBAVNI DIJALOZI SA BARBAROM
1
Barbara, gdje si!?
Debeli bumbaru – prevodim tvoje pjesme…
Barbara, čuješ li svaki moj osjet?
Vriješ od osjeta. A jasno mi je i da tražiš ženu koja je
sva tvoja i samo tvoja.
Barbara, LJUBAV izgleda POSTOJI!
Ljubav je bila fraza dok se nije pretvorila u tebe.
Želim da te vjenčam u zoru!
Koliko li je to razdoblje materinstva?!
Kolika li je složenost ljudskog jedinstva?!
Radujem se tebi, bumbarčino…
Barbara, meni treba ljubavni dijalog a ne prezervativ.
Radujem se tebi, bumbaru, i polenu ljubavi
kojeg posvuda kupiš…
Barbara, ja sam bumbar iz Sarajeva koji sadi
ljubavne stihove – bumbar zanijet blagošću.
Dragi, trostruko miriše tvoja ruža, to je danas rijetkost.
Barbara, gdje si!?
U zori.
Barbara, ti si najhrabrija bijela zvijezda!
Radujem se tebi, bumbarone.
Barbara, ovaj moj natečeni stomak ima
svoj prostor i sebe usmjerava
prema klasju sred oblaka!
Radujem se tebi, ali trebaš trčati.
Barbara, nečujno se okrećem…
Dragi, tvoja će poezija biti
vrpca među nama.
Barbara, gdje si!? Svoju samoću ti kao pun pehar pružam.
Debeli bumbaru, u vinogradu
svukla sam haljinu kao studen.
Barbara, u ovom životu mora da sam se
otrovao šumovima strasti… Poljubi me!
Dragi, vjeruj u arhitekturu razuma.
Barbara, gdje si!?
Dragi, sni će se vratiti tamo
odakle je započelo tijelo.
Barbara, zašto sve žene vole
OPTIČKE varke?
Stari Admiralu, jučer sam se na biciklu upitala – zašto neki muškarci
Vole OTPIČKE varke u Brazilu.
Barbara, prije dvije godine u Sarajevu, dao sam
dobrovoljno krv bolnici Koševo, ali je
iz krvi isplivala Titova slika u u ulju.
Dragi, hajde ti u partizane – a ja
moram se isključiti iz ovog ljubavnog dijaloga – jer radim.
Barbara, gdje si!?
Dragi, nešto puno plače priroda, hej – plačem i ja!
Barbara, ja tražim samo tvoj poljubac koji ne laže.
Debeli bumbaru, radujem se tebi.
Uživaj bumbaru u gradu
ali čuvaj se ženske ruke i alkohola
a cigare prepusti kolegama, ljubim te.
