fbpx

Anđela Turukalo: Bez težine

Vidjela sam drvo koje se lomi

I znala da je kraj.

 

…Stopala su mokra, zaprljana pijeskom.

Svjetlost se rasipa visoko nad nama.

Samo sad želim letjeti, ploviti

I obuhvatiti horizont ranjenim rukama.

 

Razgranata, zelena krošnja

Prijatan je krov umornim glavama.

Samo sad želim osjećati, disati.

Samo sada želim biti sjajna.

 

Sjećam se: tada, nad ogledalom vode

Blistala je užarena kugla od snova

I vidjeh čovjeka kojeg vjetar razliva

I jedno tijelo sa ukrasom olova.

 

Da su ljudi cvijeće, pitam se kako bi mirisali.

Da su ljudi zvjeri, kako bi se zvali?

 

Leptir u ruci.

Gledam nas, u daljini.

Negdje u budućnosti

Bićemo silni…

 

Vidjela sam drvo koje se lomi

I umrla.

Anđela Turukalo
Anđela Turukalo
Rođena 21. novembra 1990. godine u Podgorici. Pisanjem se bavi od djetinjstva. Poezija joj je objavljena u medjunarodnom zborniku "Mili Dueli" 2015. godine, nakon pobjede na istoimenom takmicenju. Njena prva samostalna zbirka, “Marioneta”, objavljena je 2011. godine.