fbpx
spot_img

Anđelko Zablaćanski – Iz njegovih mesečevih očiju sija sunce

Malo je ljudi koji su poeziji i uopšte pisanoj reči prišli na taj način: potpuno i bezuslovno, ne tražeći od pesme ništa, spremni da njoj – pesmi daju sve. On se poeziji predao želeći da postane njen večiti sluga… Odbio je i uporno odbija da bude njen gospodar, a postao je njen najbolji prijatelj. Štaviše postao je nešto više od toga. Postao je sinonim za nju. Anđelko Zablaćanski, jedan od najznačajnijih domaćih poetskih autora sada već starije generacije; pesnik, vitez od pera, entuzijasta i veliki poetski pregalnik zahvaljujući čijem radu  su mnogi mladi autori prvi put dobili priliku za javnu promociju svog dela. Anđelko je rođen 4. decembra 1959. godine u Glušcima kod Bogatića gde i danas živi.

Osim u rodnom mestu, školovao se i u Sremskoj Mitrovici i Novom Sadu. Piše poeziju, kratke priče i aforizme. Do sada je objavio destetak naslova, a njegove pesme po kojima je i najpoznatiji, prevođene su na ruski, engleski, beloruski, mađarski i bugarski jezik. Član je Udruženja književnika Srbije i dobitnik je više renomiranih književnih nagrada. Priređivač je poštovanih i dobro posećenih  internet sajtova svetske i naše poezije. Glavni je urednik, jednog od najznačajnijih domaćih književnih časopisa Suština poetike.  Poslednja u nizu njegovih knjiga, zbirka poezije „Mesečeve oči“, objavljena je nedavno u izdanju izdavačke kuće „AS oglas“ iz Zvornika.

MESEČEVE OČI

Za ovo delo se može reći: uprkos svemu! Uprkos svim postavljenim normama i često pogrešno diktiranim književnim trendovima, uprkos zlom vremenu u kojem obitava, „Mesečeve oči“ hrabro pesmu vraćaju kući. Poslednja knjiga Anđelka Zablaćanskog, pesmničku formu vraća u naručje finog stiha a njenu suštinu izjednačava sa pojmom „ljubav“ u svim njenim oblicima. Postoje knjige koje se pišu u potpuno zrelom dobu, neisforsiranim pristupom, bez želja da se njima juri bilo šta materijalno. Te i takve knjige, ulaze u neku metafizičku sferu i vrlo brzo i vrlo lako postaju jedno sa čitaocem. Ova knjiga spada u tu kategoriju. Čitajući je, čitalac gotovo u svakom stihu pronalazi sebe dok u svakoj pesmi pronalazi svoj dom. Zablaćanski nad nudi pesme koje su tako potrebne ovom vremenu – i još više nama samima kao nesrećnim svedocima tog vremena. No, čini se, da uz njegove pesme, mi  polako umesto svedoka vremena, postajemo saučesnici, ili bolje rečeno – saborci u veri da je jedno drugačije stanje uma i duše i jedan drugačiji pogled  ipak, moguć. Poezija oplemenjuje, nadahnjuje ali dovodi i do intelektualne evolucije, odnosno do evolucije čoveka u nama i Zablaćanski svojom zbirkom, čvrstim korakom sve nas – svoje čitaoce, vode tim putem. Zbirka „Mesečeve oči“, podeljena je u četiri pesnička ciklusa, koji nose nazive: Srpskim pesnicima, Doticanje suštine, Susreti i Poezija s likom žene. Doprinos finalnom sadržaju rukopisa dale su i dve heroine moderne srpske poezije,  Nevena Milosavljević kao urednica zbirke i Jasna Milenović kao recenzentkinja.

 

GOSPOD JE TVOJA SNAGA

 

Oprosti ovom danu koji pritiska grudi

I na pleća, ko na presto, tiranin ti seo.

To đavo gudalom kroz sede vlasi gudi,

Opijen najmanjim trenom kada si neveseo.

 

Drugima i sebi tu nedorečenost sile

Oprosti mišlju: Gospod je tvoja snaga.

Dušu čuvaj da trenuci sreće joj ne omile,

jer samo ljubav puna ona je iskreno blaga.

 

Oprosti tamnoj noći, utvare fenjer joj gase,

Jer samo mrak u pogledima strah poseje lako.

Al‘ veruj – samo ćeš ispod krsta naći put za se

Da ne budeš na mestima na kojima žuri svako.

 

Samo tad ćeš jasno znati – postojiš ko čovek:

Što ume da voli, pati, plače ili se smeje

I bićeš sasvim na zemlji dok traje tvoj vek.

Dok te zagrli sunce ili sneg po tebi veje.

 

SRBIJO MAJKO

 

Srbijo, majko nezalečenih

vekovnih rana

opet te isto čereče

tuđini đavoljeg soja

i tvoja deca

s izdajničkih grana

najveći grešnici prljave obraze

brišu od skuta tvoja

dok ljudi bez morala čast ti gaze

nesrećna radosti moja

 

Srbijo, dojiljo svačije nejači

pokradena istorijo

s grobova mladih mučenika

i komadanih ti njiva

hrabrosti

čak i kad te biju jači

no, pored toliko osvajača i izdajnika

onih za koje

i nedužna si kriva

rodna grudo moja, još si živa

 

Srbijo, zoro na zapadu

nezašlo sunce svih istočnih tama

vatro najhladnijih zima

ne daj da ti ubiju poslednju nadu

čak i kada te svi napuste

kad ostaneš sama

ispod svih kukolja žita ima

za utrine ti puste.

(Pesme iz zbirke „Mesečeve oči“, Anđelka Zablaćanskog)

 

ČASOPIS SUŠTINA POETIKE

Časopis „Suština poetike“ čiji je idejni tvorac i urednik Anđelko Zablaćanski, postoji već 10 godina. Osnovan je novembra 2013. kao onlajn časopis, dok od 2018. izlazi u formi klasičnog – štampanog izdanja četiri puta godišnje. Poslednje 76. po redu izdanje „Suštine poetike“ pred publiku je dospelo marta ove godine. Mnogi mladi stvaraoci, pre svega poetičari, ali i prozaisti, početak svoje afirmacije, odnosno prvi vetar u leđa, duguju upravo ovom časopisu – i iznad svega njegovom uredniku koji u teškom vremenu za kulturu, ulaže maksimalne napore da istraje u promovisanju nečeg što ne donosi nikakvu materijalnu benefit, ali ima dimenziju i težinu kao jedan od bitnijih stubova književnosti i uopšte kulture u našem dobu. „Suština poetike“ jeste postala jedan od važnijih srpskih književnih časopisa – i svojom idejom, svojim kontinuitetom, ali pre svega svojim sadržajem – i kao takav, služi na čast i ponos čitave srpske savremene književnosti i književnosti uopšte.

Treba reći: retko koji stvaralac, svoj rad svesno stavlja u drugi plan, a svoj uticaj i književni renome koristi kako bi stvorio poligon za prezentaciju drugih, pogotovo mladih. Ako je Zablaćanski u svom širem književnom, a pre svega pesničkom opusu, dokazao nesporan stvaralački talenat, onda on kroz svoje uredništvo ali i društveno pregalništvo dokazuje veliku nesebičnost i ljubav prema stvaralaštvu drugih, ali i spoznaju o potrebi postojanja iste –  potpuno zaokružujući na taj način sliku o sebi, kao o kompletnom pesniku i kompletnom umetniku, On to jeste: pesnik i umetnik – i ono što prethodna dva podrazumevaju: čovek.

Nikola Trifić
Nikola Trifić
Rođen je 22. maja 1989. godine u Prištini. Završio je Pravni fakultet. Pored pisanja poezije i proze, bavi se i novinarstvom. Živi u Nišu.