Kako da ti dočaram
Koliko me ima ( ili me ostalo? )
U nikad ispaljenim rečenicama?
Znam da sam prokockala uludo
Mnogo date inspiracije
Za posve prazne i krive momente,
Ali opet…
Nije me mrcvarilo ni to kajanje.
Prije bih rekla
Da me suzdržanost koštala
Iz nimalo logičnih razloga,
Pa sam neka ludila,
Koja su bila dio savršenstava,
Nimalo razumno razmjenjivala
Za izlječenje meni stranih sivila.
Ali nema veze…
Inspiracija ne priznaje okove vremena.
Skupljanja – davanja – učenja – primanja…
U krugovima naših spiralnih bunila,
U dozama naših najljubljenijih nemira.
Kako da im dočaram
Koliko rastem u apstrakciji
Apsolutnosti svemira?
Riječima?
Zar sam ikada prestala?
I tamo gdje me ostalo,
Makar u najsićušnijim atomima,
Imalo je svoje ‘zašto’…
Imalo je pravih razloga.