fbpx
spot_img

Irena Sretić: Neshvaćena duša

Zašto ovim svetom neshvaćenih duša

tako puno ljudi usamljenih luta?

O, zar ne postoji u njem neko mesto

koje će im smiraj dana dati?

I zašto se njino pero

tek nakon smrti suvim zlatom zlati?

 

Pa zar ovde nema i za takve nade

što svet drukčijim vide

jer ga takvim znade?

Što im duša tamna poput noći crne

što im srce strepi,

u tišini trne?

Zar baš nikog nema da utehe pruži

u času beznađa?

Da ponudi ruku,

da poturi rame za presuhle suze?

I ko može gledati i stajati mirno

ne zadiruć dublje,

zar ga tužni pogled nije čak ni dirn`o?

Pa drug, s kim sve deliš

odustade lako

i oduze život sebi tek tako!

 

Zašto ovim svetom neshvaćenih duša

tako puno ljudi usamljenih luta?

O, zar ne postoji u njem neko mesto

koje će im smiraj dana dati?

Odgovora nema na pitanja bezbrojna

što postavlja ova duša bezbojna

koja svojim perom, kada ga se lati

ispunu sve misli, poeziju pozlati.

 

Posvećeno velikanu srpske poezije, Branku Miljkoviću.