fbpx
spot_img

„Balada meda i krvi“ Milana Aranđelovića

     Balada meda i krvi je druga knjiga Milana Aranđelovića, kojeg smo već imali pilike da upoznamo, ne samo kao autora romana Labudoliki paunovi moraju umreti (njegovo prvo objavljeno delo) već i kao urednika popularnog onlajn magazine Bookvar.

Foto: Milan Aranđelović
Foto: Milan Aranđelović

 

Kao i u prvom romanu, Aranđelović (poznat i pod pseudonimom Neverovatni Miki koji je samom sebi nadenuo jer kako kaže „Ne želi da bude shvaćen kao ozbiljan autor), smešta radnju u ne tako daleku budućnost, u 2168. godinu. I ovog puta kisele kiše uništavaju sve što im se nađe na putu, ali akcenat nije na megalopolisima zaštićenim džinovskim kišobranima koji brane stavnovništvo od strašnih kiša, akcenat je na zombijima.

Naime, za razliku od prvog romana, u kojem se nije moglo sasvim odrediti ko je glavni, a ko sporedni lik jer Aranđelović daje na značaju i daje nam detaljan prikaz svih likova, u Baladi meda i krvi, može se reći da su glavni junaci Dušan i Alda, bračni par Majer, kojima se jedno, kako je predviženo da bude, zanimljivo putovanje pretvara u strašnu potragu za dvoje dece koja misteriozno nestaju.

Aranđelovićeva mašta i ovog puta prevazilazi očekivanja, te nas tako on kroz potragu Kiršea i Višnje, izgubljenim blizancima para Majerovih, upoznaje sa modernim vešticama, raspevanim kaktusima, ali i, ovog puta nezaobilaznim zombijima kojoj ovom satiričnom, modernom trileru daju dozu ozbiljnosti, a može se reći i horora.

Ono što je posebno interesantno i vizuelno, to su delovi romana koji su uokvireni pergamentom i koji predstavljaju nekakvu retrospektivu prethodnih događanja ne bi li smo se bolje upoznali i sa junacima priče, ali i sa vremenom u kojem žive. Treba napomenuti da se radnja ovog puta ne odvija u Beogradu, već u grad Argentopolis kojem je glavna karakteristika – nedostatak dece. Te misteriozni nestanak Višnje i Kiršea stanovnicima grada, kako se čini, i ne deluje previše misteriozno.

Kad je reč o retrospektivama koje Aranđelović ubacuje u svoj roman, ti delovi su možda i najviše ispunjeni satirom koju autor i te kako obožava i humorističnim prikazom interesantnih pojava u budućnosti, kakvi su, recimo i raspevani kaktusi. U ovim delovima primećujemo autorovu okrenutost pop kulturi i neku vrstu nezadovoljstva prema negativnim stvarima koje nas danas okružuju. Aranđelović kosristi današnje situacije koima smo svakodnevno okruženi, ne bi li njihove dugoročne posledice predstavio na sarkastičan način. Takođe, važno je napomenuti autorov stav prema crkvenim dogmama i svemu onome što današnji svet predtsavlja kao „nedopustivo“. Aranđelović (pogotovo u svom prvom romanu) svesno preteruje u opisivanju obožavanja crkve i Boga, ali savremen čitaoc nema druge opcije već da se složi sa stavovima koje je autor izneo u svom delu s obzirom na to da je te opise savršeno uklapao u razvoj radnje. Tako recimo, u Labudolikim paunovima, na Kalemegdanu u Beogradu, umesto „pornografske“ statue pobednika, autor smešta statuu Svetog Patrijarha Pavla iznad kojeg se nalazi crno-bela duga (da se ne bi propagirala LGBT zajednica). Takođe, statua svojim laserima iz očiju ubija golubove koji bi je okruživali, a oni ostaju oko statue i simbolišu mir koji crkva i te kako zahteva.

Balada meda i krvi ima nešto manje čistog humora, autorov akcenat je nešto jači na prikazu društva 2168. godine i u koju krajnjost su neke situacije otišle. Ono što je posebno zenimljivo je pojava imena nekih likova današnjice koji su, u Aranđelovićevom delu, ostavili dovoljno jak trag da budu spomenuti i u famoznouj 2168. godini. Autor nekoliko puta ističe prenaglašenu važnost „Nolovog kluba obožavaoca“ ili recimo, poznata epska pesma jeste „Smrt majke Ražnatovića“ gde uočavamo piščevu sposobnost da na interesantan, ali ne i uvredljiv način, prikaže uticaj današnjih poznatih ličnosti na društvo.

Drugi roman je i dosta mračniji, zombiji nemaju nikakve pozitivne karateristike i prikazani su u svom klasičnom obliku. Poluraspadnuti leševi koji sa tela svojih žrtava kidaju meso i prave nove zombije na taj način.

Zombiji, kultovi, veštice i misteriozni sveštenici samo su neki od likova koji su povezani sa zombi – apokalipsom, ali i ritualom koji se održava jednom u osamnaest godina i koji je, možda, razlog nestanka Višnje i Kiršea, ali i Aldinog čudnog ponašanja.

I autor stavlja poseban pečat ne samo na kraj radnje, nego i na epilog koji nas ostavlja da se zapitamo „Da li nam svima preti zombi apokalipsa ili je sve deo mašte nekog od likova?“

Foto: Milan Aranđelović
Foto: Milan Aranđelović

 

  1. Da li je autor korica zadovoljan svojim pojavljivanjem u romanu?

Ako imamo u vidu da je u mom prvom romanu, kapitalnom delu „Labudliki paunovi moraju umreti“, uz dozvolu vlasnika lika i dela gostovao čovek koji ovih dana ne silazi sa naslovnica tabloida u kojima ga optužuju da je uhapšen jer je, navodno, dilovao drogu za silovanje, autor korica koji je gost mog drugog romana svakodnevno živi u strahu od hapšenja.

 

  1. Da li bi posadio raspevani kaktus u svoju spavaću sobu?

 

Samo pod uslovom da mi svečano obeća da neće pokušavati da peva narodnjake. Čak ni Tomu Zdravkovića.

Foto: Milan Aranđelović
Foto: Milan Aranđelović

 

  1. Da li bi oženio Aldu?

 

Verujem u svetost institucije braka, a Alda je srećno udata žena i majka dvoje divne dece. Što bi Zdravko Čolić rekao „Ne bih ja tu ništa dir’o!“

 

  1. Meni se posebno dopala „Smrt majke Ražnatovića“. Nadam se da ćemo moći negde da nađemo to delo?

 

Naravno. Osim rada na proznim delima u pripremi je i moja sportska zbirka turbo-folk čireva na dvanaestercu, jedanaestercu i u reketu, kao i nešto što, za sada ima radni naziv, Đavoli rečnik Neverovatnog Mikija. Verujem da će „Smrt majke Ražnatovića“ naći svoje mesto u mojoj zbirci narodnjačkih obrada vanvremenskih klasika.

 

  1. Od čega treba da bolujemo da bismo završili u instituciji „Zorica Marković“?

 

Svakako bi, pre svega, trebalo da budete totalno i neizlečivo normalni. Na vratima ove institucije i stoji natpis „Ostavite svaku ludost, vi koji ulazite“. Budući da je ovo institucija zatvorenog tipa ljudi koji žele da popune njene kapacitete moraju biti otvoreni prema svima bez obzira na njihovu etničku, versku ili zversku pripadnost.

Uroš Timić
Uroš Timić
Mlad bibliotekar iz Smedereva koji iza sebe trenutno ima dva romana. Veruje u ideale i veruje da pojedinac može da doprinese zajednici. Prozaista i optimista. Fan je gotičke književnosti. Da nije završio bibliotekrstvo, bavio bi se fitnesom.