Kako pesnici miluju svoj bol? Na koje načine ti miluješ svoj bol?
Vladan Desnica je rekao da ljudi vole sve svoje, pa i onaj najkrvaviji dio, jer je naš najprisniji, a pjesnici su – kako Niče u jednoj svojoj pjesmi kaže – zvijeri.
Ti si samo pesnik,
zverka, lukava, grabljiva, pritvorna
(…) Jedino
maskirana različno,
u sebe samu,
maskirana u vlastiti plen.
Ranjene zvijeri, što krvlju kaplju po bjelini hartije. Tako ostavljaju tragove. Stihove. Tako ližu rane. Tako miluju svoj bol. Nemoguće mi je poređenje s Ničeom, niti to želim, ali to jeste i moj način milovanja sopstvene boli. Poezijom.
Čija Ljubav je vredna pomena u pesništvu? Zbog čega? Šta misliš o današnjem pevanju o ljubavi?
Ljubav našeg srca. Jedinog, koje imamo. Samo je ona ta, koja zavrjeđuje da bude ovjekovječena u pjesništvu, jer je jedinstvena, a opet tako univerzalna: svi smo je osjetili.
Nisam sigurna gdje nam je Ljubav danas na listi prioriteta i koji je broj onih, koji o njoj sada pjevaju. Sve je više angažovane, egzistencijalne poezije, jer nam se i život sveo ne na istinsko življenje i doživljavanje ljudi, svijeta i Ljubavi, nego na puko postojanje: egzistiranje. I egzistenciju.
Koje su to reči koje prekidaju pesničku iluziju?
Kad riječi sve pokvare, bolje da se ne izgovore.
Možeš li nam reći nešto više o sadržaju tvojih stihova u zbirci pesama ,, Zov okeana“ ; koja je objavljena u izdanju Matice srpske 2014. godine? Tvoji utisci o saradnji sa Maticom srpskom?
To je, zapravo, kratka, refleksivna, poetski nabijena proza. Mislim da tako svi počinju.
Šta reći na činjenicu da – dok se tako mladi još tražite u sebi, u riječima, u izrazu – dobijete jednu takvu priliku. Osjećam se odabranom, privilegovanom što sam upravo tu mogla da načinim svoj prvi korak.
Najbolji način da uzvratim na dato mi povjerenje bio je da i dalje pišem, što i činim, i moj stvaralački razvoj je praćen i priznat. Da nije bilo Matice, život bi mi zasigurno ostao siromašniji, u književnom, ali i svakom drugom smislu. Iako tada toga nisam bila svjesna, Matica je – sada znam – predstavljala prekretnicu; velika vrata, koja su se za mene širom otvorila, puštajući u moj život neke vrijedne osobe, kao uzor, kao kritiku, kao podršku, kao sigurnost.
Srećna sam mnogostruko: i kao biće i kao pjesnikinja, što je to i danas tako i – osim dara koji sam nastavila da njegujem – to je nešto što ću takođe nastaviti ljubomorno da čuvam kao dragocjenost.
Plan u budućnosti – profesura ili ne?
Djecu mnogo volim i otkad znam za sebe ona mi sama prilaze. Moj prvi susret u smislu profesure i rada sa djecom bio je u Novom Sadu: prvo u osnovnoj školi u Kamenici, gdje smo tada još kao studenti praktikanti predavali šestom razredu, a zatim i u Jovinoj gimanziji, gdje sam dobila treći razred.
O tome kako smo se međusobno prihvatili najbolje govori rečenica moje mentorke: „Koleginice, pa Vi ste njih kupili ličnošću i sad možete da im pričate bilo šta, oni Vama vjeruju!“ Sve češće se može čuti da današnja djeca nisu kao negdašnja djeca, u ophođenju u školi i inače. Ja ne vjerujem u postojanje današnjeg i negdašnjeg djeteta. Dijete je uvijek dijete, ako mu vi priđete kao djetetu, ne sa visine, nego kao neko ko ga razumije, jer ste bili ono.
Naravno, kad ste predavač, određena doza autoritativnosti mora da postoji, pa se tako na času ne govori srpski, nego isključivo njemački, ali to su tehnički detalji. Iskustvo rada sa njima pamtim kao jedno od čistijih, koje sam ikada imala i nije odnos sa djecom ono u čemu se ne vidim. Mislim da nisam pogodna da se uklopim u sistem školstva. Držim se pisanja i književnog prevođenja.
Da li spremaš novu zbirku ili roman? Koje si nagrade osvojila u oblasti pesništva i u kojim državama? Da li ti znače ili si ipak ostala skromna?
Za mnoge stvari sam izgleda nepogodna, evo i za pisanje romana, ali pjesnički rukopis je završen. Problem nastaje što, kad god pomislim da je zaista završen, navru neke nove pjesme. Sad više nisam sigurna da li imam novu zbirku, koja stalno raste ili će to biti dvije zbirke u dogledno vrijeme. Biće to stvar ličnog osjećaja, nekih dogovora i slično.
Nagrade, naravno, znače i lagala bih ako bih rekla da mi je svejedno, kada je o tome riječ.
Priznanje vašeg rada i dara jeste, kako sam već navela, jedna vrsta privilegovanosti u kojoj se svakako uživa, ipak ne toliko da se čovjek zaboravi ili uznese.Posljednje pjesničko priznanje bilo je u decembru 2020. godine za kvalitet pjesničke kreacije iskazan u pjesmi „Kaži. Pjesma je uvrštena u zbornik Udruženja za kulturu u Sarajevu i bila je u nominaciji za pjesmu godine.
Za kraj, tri pesme Barbare Novaković
BOL
Svako svom bolu tepa
kako zna.
Skriva ga.
Pjeva.
Moli.
Kune.
Svako svom bolu tepa
kako zna.
Hrani.
Oblači.
Tetoši ga.
Grli.
Svako svom bolu tepa
kako zna.
Nosi ga
kao poraz,
pobjedu,
ranu,
krunu.
Svako svom bolu tepa
kako zna.
Oplakuje ga.
Sahrani.
Preboli.
Zaboravi.
Svako svome bolu tepa
kako zna.
Naš u nama raste.
Iznutra nas izjeda.
Razara.
Lomi.
Kida.
Naš nas kao pletivo
mrsi i raspara.
Naš nas ljubi.
Naš nas vjenčava.
ODANOST
Odanost je skok
u nepoznato,
na koji se odvažiš
zbog poznatih očiju.
Odanost je želja
za blizinom,
koju pratiš
i kad vodi
u daljine.
Odanost je uspomena
koju čuvaš
dugo nakon
zaborava.
Odanost je suza
koju proliješ,
kad niko ne gleda.
Odanost je samoća,
koju praznom krevetu
priznaješ.
Odanost je
kad si njegova
i kad je tvoj
i onda
kad niste
svoji.
RIJEČI
Kad riječi sve pokvare,
i oči prokrvare.
Kad riječi sve pokvare,
i srca se mrcvare.
Kad riječi sve pokvare,
i duše se prevare.
Kad riječi sve pokvare,
i upareno raspare.
Kad riječi sve pokvare,
bolje da se ne izgovore.
