fbpx
spot_img

Boris Petrović: Balkan u malom

Mali, ocrtani oblik na karti svijeta, uska narodna stazica… Dobro poznat kraj ljudima svih vjera i kultura. Prepoznatljivo mjesto za seljaka i gospodara. Za ovo godina nahrani ova zemlja dosta pametnog svijeta. Napoji ih vodom, ogrije suncem, da im komad hljeba, pa pusti, da se snalaze, da se koprcaju. Tako to kod njih ide, dosta ode, al’ ih se dosta i vrati. Vuče zemlja ljude sebi, vuku ljudi zemlju sebi. Uzajamna, neraskidiva veza. Od kako je svijeta i vijeka, ovdje je živio svak’ sa svakim. Svi su bili naši, svakom dobro bi. Niko nije odskakao, niti je to ko volio. Narod se nekako stopio jedan u drugog, pa su činili zajednicu, jak i tvrd orah za gladne zvijeri. Nisu ti ljudi imali bog zna koliko, ali živjelo se, niko ne osta gladan. Svakom koliko treba. Nikom ništa – nikom sve. Radi ovaj seljak, vazda vuče nešto, kupi, nosi. Često, u kasnim noćnim pričama, vikali bi: Neka ga, nek se nađe, za ne daj bože. To ne daj bože, kao i uvijek na Balkanu, po nepisanom pravilu, dođe svakih pedesetak godina. To ime se ne izgovara, kao da se plaše, čuje se samo sinonim ne ponovilo se… Ne voli svijet tu riječ. Svako okreće glavu od nje, dok je nema, neće ni da je pominje. Jednostavna, kratka i bolna: rat!
Al’ kako se ovdje sve mjeri od ovog, do onog rata, od đedovog, do ćaćinog, od ćaćinog do sinovljevog, svaka ga generacija osjeti, nikom se ne svidi ukus, ali ga uporno serviraju i ponavljaju, kao da će baš sljedećom trpezom ukus biti znatno popravljen, baš ovaj nosi nešto dobro. Baš ovaj put će biti drugačije. Znaju da neće, ali neće da priznaju, opet agonija… Dobro biva obično kratkog daha, vrijeme je za promjene, nebitno kakve, daj šta daš, opet svijet zna da neće na dobro izaći, al’ džaba… Ovaj narod je to godinama svikao, ne bi to valjalo sada mijenjati. Sve se počne dijeliti, sve počinje padati. Sve posta crno ili bijelo. Onog sivila, što život znači, posta sve manje, svakim novim danom bilo je sve slabije. Rad – rat, fonetički tako blizu, psihološki sa dviju planeta.
Silne vrijednosti o kojima zboriše stari padoše u vodu, izgubiše se u novim bojama, formacijama, idealizacijama. Nestaše mnogo brže nego što se stvaraše. Gužva je, za takve fraze više mjesta nema.

Okrenu se svako protiv svakoga: otac protiv majke, majka protiv kćerke, kćerka protiv brata, obraz protiv obraza, kuća protiv kuće, krst protiv krsta, sunce protiv sunca… Sve se podijeli. Svi dobiše sve – a nekako ništa. Izgubiše ništa – a čini mi se sve. Tuga i nesreća zavladaše zemljom, varošicom, kućom, čovjekom… useli se u svaku poru napaćenog balkanskog čovjeka. Izgura nekako sve ljudsko iz njega, pa se, kao parazit, useli se u tijelo i zavlada njime. Taj virus širi se munjevitom brzinom, a žrtve su nesagledive. Svak nekako mrzovoljan, grub, narogušen. Sve nešto tužno, ružno, malo i jadno. Prkosan u prnjama, drčan u dronjcima, čovjek sve više podsjeća na kameleona: svoj, a tuđi; isti, a drugačiji; dobar, a zao; prav, a kriv. Sve im poče smetati i u svašta nos zabadati. Seljak poče pričati o sistemu i državi, ovce počeše mukati, a krave kukurikati.
I sve tako… Sunce krenu mjesečariti, a mjesec grijati… Pametan zaćuti, budala progovori, fukara se obogati.
Nestade svih vrijednosti…
…Poče se Balkan rađati…

Prethodni tekstPrinceze duha Divna Bijelić
Sledeći tekstMisao dana
Boris Petrović
Boris Petrović
Rođen 1989. godine u Banjoj Luci. Profesor razredne nastave, zaposlen u Osnovnoj školi „Milan Rakić”. Prvu knjigu „Zavičajni muk“ izdaje 2016. godine. Dobitnik mnogih nagrada za prozu u kategoriji do 30 godina. Posebno izdvaja priznanje za prvo mjesto Devetog međunarodnog festivala za književnost „Duško Trifunović“, kao i učešće na međunarodnom takmičenju „U čast učitelju“, na kojem je nagrađen „Priznanjem za doprinos razvoju vaspitanja, obrazovanja, nauke i kulture“. Godine 2017. godine snimio audio izdanje knjige „Zavičajni muk“ u Biblioteci za slijepa i slabovida lica Republike Srpske. Objavljivao na portalima o književnosti, u zbornicima radova, kao i u dnevnim novinama u Republici Srpskoj.