Zbog očiju što drugu zvijezdu ne vide,
neba što se lastavici nudi kao krov,
naši novi svjetovi čekaju da se rode
kao što se bude nečiji poslije ustajalosti ponovo.
U tamnoj orbiti sunce jarko nama skriveno
ne blijedi, naprotiv trapave korake naše osluškuje,
ne bi li čulo k’o mamuze kauboja prerijom
tajanstveni hod što srcem k’o eho tvoj sve jače odjekuje.
I ko zna više hoće li duša dočekati te il’ ne.
Bosa, gola, neumorna od skitnje opet kliče
zveketom cipela po svemiru odanost dokazuje
mjesečine i tvojih tragova se ne odriče.
(2014)
