fbpx
spot_img

Boris Petrović: Čista sreća!

Za mene, nije bilo ljepšeg prizora od ovog, koji se prostire pred mojim očima. Pogledajte, rano jutro. Vrijeme kad se život obnavlja, skida sa sebe tjeskobu proteklog dana i crne noći, sviće. Nebo saprano i čisto kao suza, iscjeđeno do posljednje kapi, sinoćnjom kišom koja je silovito bljuvala sa visina, zapljuskujući sve što joj se nađe na putu. Obnovljeno novom svježinom, bez tračka oblaka i zle pomisli brižno nadgleda svaki ćošak ovog svijeta. Mokre ulice, svježe oprane prije par sati, zbacile su sa sebe prljavštinu i blato, koju je nevrijeme navuklo tokom noći. Tako sjajne, širile su svjetlost stidljivog sunca, koje je gmizalo i poput uplašenog djeteta polako izvirivalo iza brda. Kako je vrijeme prolazilo, ono je sve slobodnije zauzimalo svoje mjesto, koje ga čeka svakog novog jutra. Sa jačinom sunca, pojačavala se i svjetlost na cesti, koja je otimala svaku zraku i ugrađivala je u sebe. Vapila je cesta za još malo sunca, kako bi bila spremna za bezbroj novih koraka, malih i velikih, sigurnih i krhkih, prvih i trčećih, koje će današnji dan usmjeriti baš ovuda. Evo, već se prvi koraci upisuju, ostavljajući za sobom blijedi trag cipela, koji se prvo deformiše a poslije nestaje. Raznobojna duga, pojavljivljuje se na površini asfalta a nestaje i gubi se pri krajevima. Široko prostranstvo, oko mene odiše svježinom i novim početkom. Početkom, koji je spreman da nadoknadi sve ono što je izostavio juče, preključe… nekad. Svakim trenutkom, sve više, opijao me je ovaj tren. S mokrih grana, procvjetalih pupoljaka oglasiše se ptice, koje su poput dvorskih trubača najavljivali novi dan. Samo na njima znanom jeziku, prenosili su poruke i domunđivale se. Čini mi se, da poje o ljubavi i suncu, ili o sreći. Njihov zvuk poput opijuma obuzimao je sva moja čula i zažmirjevši na tren osjetih kao da nisam tu, kao da me one vode kroz ovaj magični dan. Na mekanim krilima mirisnog dana osjetio sam novo rađanje i sreću, dječju, čistu… Mirisi breze i kestena, otimali su se za preovlast duž aleje. Dva mirisna giganta nalatili su se duž cijelog puta, a širokim krošnjama propuštali tek po koju zraku sunca u svoj prostor. Nadopunjivali su ovo jutro najljepšim aromama koje priroda iznjedri i ostavi ljudima u amanet. Tek po neki prolaznik polako i bezbrižno udisao je nedeljno jutro, bogato satkano suncem i srećom. Htio sam udahnuti svaki zrak koje ovaj dan servira pred nas, čuti svaki poj ptice i osjetiti svaki zrak sunca. U daljini, lagani povjetarac talasao je travu, koja je poput baletske plesačice slijedila svaki pokret vijetra i izvijala svoje dugačko i zeleno tijelo visoko. Sunce se već oslobodilo, pa svakim trenom sve više uzdiže svoje zrake i prinosi toplotu ljudima. Potpuno je zavladalo gradom i pljuckajući svoju toplotu borbeno otima svaki tamni dio grada, svako sivilo, svaki crno-bijeli svijet. Silazim na trg, koračajući popločanom stazom, dugačak i prostran. Lijepa, poput najslavnije himne, pločnikom odzvanja vedrina i čistoća. Iz svake betonske ploče izvire ljepota i sreća novog dana, mameći me da stanem na svaku od njih, radim to – malo djetinjasto – ne marim. Zvuk cipela prelama se dužinom polupraznog prostora, te poput svečane muzike najavljuje dolazak novog dana. Svratih u svoj omiljeni kafić, namjestih naočale i izostavih novine, jer najbolje vijesti se nalaze tik ispred mene. Koliko je lijepih stvari svakodnevno oko nas, koliko se božanstva prelama i nadmeće za našu pažnju, a mi, zarobljeni u okove svakonevnice „oslijepimo“ i uvučemo se u svoje sivilo. Ne, danas ne, danas hoću da dišem i uživam, da slušam poj ptice, da ukradem komad neba i da upijam sunce. Zrake, koje se, sad već slobodnije, rasipaju po ulici obasjavaju kapljice rose sa okolnih drveća. Snažno i stidljivo, sve u jednom, šalje toplotu i otvaraju srce svakome od nas. Volim život, možda malo naivno, ali ipak volim.

foto: missmurder-not-a-barbie-doll.blogspot.com

Prethodni tekstDragana Kiklić: Limun
Sledeći tekstMisao dana
Boris Petrović
Rođen 1989. godine u Banjoj Luci. Profesor razredne nastave, zaposlen u Osnovnoj školi „Milan Rakić”. Prvu knjigu „Zavičajni muk“ izdaje 2016. godine. Dobitnik mnogih nagrada za prozu u kategoriji do 30 godina. Posebno izdvaja priznanje za prvo mjesto Devetog međunarodnog festivala za književnost „Duško Trifunović“, kao i učešće na međunarodnom takmičenju „U čast učitelju“, na kojem je nagrađen „Priznanjem za doprinos razvoju vaspitanja, obrazovanja, nauke i kulture“. Godine 2017. godine snimio audio izdanje knjige „Zavičajni muk“ u Biblioteci za slijepa i slabovida lica Republike Srpske. Objavljivao na portalima o književnosti, u zbornicima radova, kao i u dnevnim novinama u Republici Srpskoj.