fbpx
spot_img

Boris Petrović: Mehana

Pomalo nakrivljena, vremešna i istrošena kuća, zgradica – kako su je svi zvali, bila je jedini život seljanima ovog kraja. Mjesto, uz čiju pomoć pobjegnu od svakodnevnog teškog rada i spas pronađu ispred „jedne ljute“, one, čiji prolaz niz grlo najavi malo razbribrige, žuljavim seoskim rukama. Ispucali vanjski zidovi, oljuštreni drveni okovi na prozorima, nijemo bi pričali o godinama koje pređoše iznad ove kuće. Svakim novom pogledom ispisivale bi se stranice, onog, nekog srećnijeg vremena. Ušuškana međ’ toplinom visokih čempresa bila je zaštićena od zagađenja, što vazdušnog – što ljudskog, pa bi poput stare kraljice prsila svoju moć, kraj počasne straže. Jedna spora i sitna sjenka viđala bi se u i ispred ovog kućerka. Bila je to gazdarica i krčamarica Mira. Nekada hitra djevojka, veliki radnik i veseljak – danas već starica koja sporo i polako vuče nogu za nogom, gunđajući zbog obaveza koje joj se danas čine mnogo veće nego prije koju deceniju, iako su nekoliko puta umanjene. Mira – žena upalih obraza, iskrivljenih leđa i sijedih vlasi u kosi, nosila je sudbinu i život ovog mjesta na svojim rukama. Duboki i tamni podočnjaci otežali su pod modrinom plavih očiju, u kojima se gasio nekada rasplamtjeli plamen života. Živ, nemiran i uzbudljiv – virili su ostaci tog vremena, izblijedjeli snovi i jako srce, koje je još tuklo u grudima ove žene.
Selo je bilo široko i raštrkano sve kuće su bile udaljene jedna od drugih, sa mnogo zemlje, potoka i stoke. Ipak, svi su pronalazili način da ih veže ovo mjesto. Pa je svako nakon napornih ljetnjih i jesenjih dana, svraćao u Mehanu na po jednu, kako su često govorili. Tu bi se sklapala nova kumstva, mirili zavađeni, obarale ruke. Znalo se i zapjevati, pa i koja više popiti. Ipak, kako je vrijeme odmicalo mladi su sve više odlazili, selo je pustilo. Sve češće je se moglo vidjeti zaraslo šiblje i trnje oko kuća, ambara, pa čak i bunara, oko kojih je svojevremeno bila najljepša trava. Oko onih koji su bili cvijećem okićeni i djevojačkim kikoćenjem obasuti. Sve je manje i ovaca blejalo po poljima a sve više katanaca osvanjivalo pred avlijama. Život je to – starci umiru, mladi – odlaze. Hoće dalje, bolje i više, misleći da negdje u tuđini mogu naći zamjenu za ovo ovdje. Odlaze od plugova i lopata, u amanet nikome ostavljaju svako neobrađeno parče nepokvašene i tvrde zemlje, snažnu i kamenu planinu i nepredvidljivu ćud vremena. Jedan od rijetkih koji je još bio tu, čije ruke nikada nisu zarasle od teškog rada, bio je Ljubo. Bez žene, djece i porodice probavio je svoj život na samo njemu znan način. Svakodnevno uz mnogo muke, truda i znoja radio je najteže poslove u selu. Nije imao poterebe za toliko posla, ali to je bio njegov smisao života. Uz mnogo stoke, žita i kukuruza živio je dobro. Nikada mu ništa falilo nije, osim bližnjih. Njih nije moga vratiti, cijelu porodicu je izgubio u onom ratu – tako je govorio. Kada ga neki pitaju koji je to rat, on bi ćutao pa zatim tiho odgovorio kako nema razlike u njima, svi su isti i svi su oni. Već u ranim šezdesetim Ljubo je izgledao poput oronulog starca čije su noge svaki dan bivale sve neizvjesnije, tromog i slabašnog hoda starac bi oblilazio svoje blago, ili ono što je od njega ostalo. Nije ostalo mnogo, koja, uboga kokoška, dva praseta i Lujo, pas čuvar, najvrjeniji razgovor pod bremenom staračkog života. Ljubina kuća bila je neuobičajno udaljena od ostalog svijeta, nekako smaknuta od putnika namirnika. Neutabanom stazicom odvojena kroz dva šumarka. Domaćinska, uredna i mirisna, nekada je plijenila pažnju ljudi i gostiju, čijeg prisustva nije falilo. Ali, nesrećna sudbina, odnese sve pred sobom. Kao spretni kosač pomjeri oštricu kose i pograbi mlade i stare živote i sela, ne birajući. On, Lujo i još par ljudi ostaše, da vječno nose zvono težine, patnje i bola. Od toga dana ’94. godine zamrije cijeli život u selu. Čak i ptice, koje su nekada tako dragašno kružile nad kućama otužno prolepršaju, hitajući nekim srećnijim predjelima. Ima li ih? – često je suznih očiju pitao Ljubo, tužno odmahuhući glavom. Nije volio takve trenutke, ali dođu, ne najave se, često ga zateknu tamo, pred kućnim pragom odakle je otišlo sve što je nekada zvao svojim. Nikoga Ljubo nije mrzio, nikoga nije krivio. Znao je da je rat, a tad se samo šljam ljudski digne i on zavlada, seljani nisu taj šljam – zato su i nestali… Gledajući Lujine duboke oči kad-kad bi mu se činilo da su on i gazdarica Mira jedine „osobe“ na svijetu koja ga još razumiju. Ljubo bi svakodnevno išao na „turu života“ – kako bi od milja zvao razgovor sa baka Mirom u Mehani, iskrivljena, ispucala zgrada, bilo je jedino što ga je sjećalo na stare dane. Kao iz kakvog starog albuma vrtjele bi se slike pune Mehane, muzike iz zvučnika i srećnih dana. Bilo je i danas ljudi koji su znali zapjevati i zalomiti u Mehani, ali Ljubo poslije toga, nikada nije uspio. Njegovo srce nije imalo mjesta za pjesmu, a nemam ni rašta – često je govorio. Njega i gazdaricu Miru spajala je sjeta i neutješni dim očaja, od čijeg bi se prisustva gušili… iako su znali da taj dim neće ništa dobro učiniti njihovom danu, ipak su ištali još njega. Beznadežna sjećanja ipak su imali i svoju dobru stvar – vraćale bi slike minulih dana, pa se ponekad u uglu duše i kakva pjesma čula. Mira nije imala nikoga, ni djece, niti muža… imala je selo, svoje ljude i ovo mjesto, žalila je za tim. Upijala je svačiju patnju, koji bi bilo koji gost prebacio preko praga Mehane i ostavljao je dugo, dugo da se kotrlja u njenim sjećanjima. Nekada je sama sebe krivila zbog toga, ali, zapravo, ona je bila sakupljač emocija i sve ono što su drugi pričali kupilo bi se u njoj. Zbog svoje dobre duše često su pijanicama dugovi otpisivani i opraštani. Nije marila za to, znala je da smo svi isti na ovoj planeti i pomagala je sirotinji, kako drugo nego „čašicom ljute“. One – bez koje se život ovdje nije mogao zmisliti. I Ljubo je volio da popije, često bi svojim žuljavim i u borama ugrađenim crnim rukama, držao čašicu rakije i ispijao je, u tišini. Samo vjetar koji bi klatio grane drveta, ponekad bi pomjerio granu pa snop svjetlosti bacio na drugu stranu stola. Ljubo je te trenutke volio, vjerovao je u Boga, ili u ono što je od njega još ostalo. Gledao je na to, kao na milovanje s neba, kao na Božiji dar, kojem mu poručuje da je sve što voli kod njega. Takve sitnice davale su mu volju da nastavi dalje, da gramza iz dana u dan. Sa Mirom je pričao o svemu, čak i o tome, takve dane nazivao bi praznicima, jer ostale, osim Božića, pominjao nije. Mira ga je slušala, predano kao i uvijek, imala je strpljenja za svaku pauzu, svaki uzdah i sve tiši govor. Obično sa skrivenom suzom u oku, koja je čekala trenutak, da pronađe svoj izlaz i kraj potraži ispod obraza, slabašno bi klimala glavom, potvrđujući njegove riječi i pokazivajući mu da prati razgovor. Na svakom rastanku Ljubo bi joj se zahvalio, prvo za riječi a potom za čašicu rakije. U šali na kraju, često dobaci da bi dan bez tog spoja izgubio smisao. Ovo dvoje staraca spajala je neizmjerna, čista ljudska ljubav prema čovjeku i ništa manja tuga. Njihove sudbine spajale su se u najvećoj boli, ali i razumjevanju bez kojeg bi svako od njih bilo polu živ, ovako, bar je u sjećanjima gorio mladalački plamen sreće i zanosa. Dani su prolazili, svojom ustaljenom putanjom, pod ruku sa njima i Ljubo, svojom stazom, do Mehane. Do oreola sjećanja, hrama uspomena i vela tajni, koje se svakodnevno raspakivaju i lebde nad čađavom, zadimljenom kafanom. Ipak, za njega bila je jedna od najčistijih mjesta, gdje je mogao sve svoje brige podjeliti bez bojazni i strijepnje. S vremena – na vrijeme izvijao bi stari, smrežurani vrat vireći kroz prozor i očima tražeći Luju, koji je ležao pred vratima, čekajući prijatelja. Svakodnevni ritual ispijanja rakije i razgovora držao je život ova va napaćena biće. Bez trunke zla i prkosa u sebi, svakodnevno bi sa istim žarom pričali slične priče, smješili se istim stvarima i krili suze jedno od drugih, opet, na iste stvari. Beskrajno povjerenje i prijateljstvo, spajalo je ova dva svijeta i života.
Dani su prolazili, došla je i zima. Tiho i nenajavljeno sručila se na ovo selo i odomaćila ovdje. Dugo je Mara virila iz ,Mehane gledajući u pravcu šume, naprežući oči i u mislima dozivajući Ljubu i Luju. Prođe dan dva, „morali bi doći“ u sebi je mrmljala, ali zima je stezala. Prozorski otvori već su podsjećali na okovan snježni grad, naslikan pahuljama i najljepšim nijansama bijeline, koja je mijenjala oblik i prelazila iz jedne figure u drugu. Nema ih ni danas, ni sutra. Mirine misli rojile su se kao pčele u košnici. Nekoliko puta se spremala da krene, da ga traži, možda je bolestan, možda mu treba pomoć, ali pri svakom otvaranju vrata vrijeme bi je upozorilo ko je vladar vanjskog svijeta. Tužna i zabrinuta vraćala se u Mehanu, slušala tišinu i sa kredenca tužno osluškivala stari sat. Otkucavao je i ovakva i onakva vremena, ali sadašnja nikada. Shrvana bolom, tugom i brigom za jedinim razgovorom, odmahnu glavom i pogleda ka vratima. Niko ih nije otvorio već danima, ni gosta, niti slučajnog prolaznika. Kijamet je valjao vanjskim svijetom, zima je neumoljivo zamrzavala sve ispred sebe. Čempresi i jele, otežali pred teretom snijega, savile su grane skoro do pucanja. Vatra još pucketa, tihi, otsutni uzdah širio se prostorijom, čađavom i praznom. Mirin lik, prikazivao se na staklu, tek tada je vidjela da njene oči više nemaju sjaja, posljednja žiška koja je gorila, ugašena je pod teretom bjeline koja je visila sa svih strana. Drva je ponestajalo i bivalo je sve hladnije, dani su odmicali. Narušenog zdravlja i laganog hoda Mira se svakodnevno borila sama sa sobom. Zima nije jenjavala, svaki dan je bio kraći i hladniji, svaka noć duža i još hladnija. Beskrajna tišina, ometana kratkotrajnim udarom sata, koji je kucao još neko vrijeme jer ga više nije imao ko naviti, zavladala je Mehanom i svemu u njoj. Bila je to jaka zima, pričali su i na televiziji. Rekoše, u nekom selu je odnijela dva života. Kažu, posljedica smrzavanja. Za jedne samo vijest, svakidašnja, ni po čemu važna. Za to dvoje ljudi, kraj života, muke i razgovora. Kraj svega i dobrog i lošeg što jedna životna priča u sebi nosi. Po selu se priča da su Ljubu našli na sred puta do Mehane, sa dva hljeba i nešto soli u torbi. Kažu, našli su ga u nekom voćnjaku, među stablima, zagrađen od sunca sa svih strana, samo mu glava osvjetljena i uzvišena. Neobično vedra lica u toj svjetlosti. Kao magijom svjetlost je padala po njemu i posljednji put činila ono zbog čega je živio, davala nadu…
Od tada, prošlo je mnogo godina, Mehane više nema, nema čak ni drveća oko nje. Jesenas su posjekli šumu i satrali posljednji trag nečijeg života, razgovora i smijeha. Otrgli nesagrađen spomen, nekim srećnijim vremenima, koja prohujaše ovuda. Možda se nekada ponove, ko zna…

Foto: Ivana Todorović

Boris Petrović
Boris Petrović
Rođen 1989. godine u Banjoj Luci. Profesor razredne nastave, zaposlen u Osnovnoj školi „Milan Rakić”. Prvu knjigu „Zavičajni muk“ izdaje 2016. godine. Dobitnik mnogih nagrada za prozu u kategoriji do 30 godina. Posebno izdvaja priznanje za prvo mjesto Devetog međunarodnog festivala za književnost „Duško Trifunović“, kao i učešće na međunarodnom takmičenju „U čast učitelju“, na kojem je nagrađen „Priznanjem za doprinos razvoju vaspitanja, obrazovanja, nauke i kulture“. Godine 2017. godine snimio audio izdanje knjige „Zavičajni muk“ u Biblioteci za slijepa i slabovida lica Republike Srpske. Objavljivao na portalima o književnosti, u zbornicima radova, kao i u dnevnim novinama u Republici Srpskoj.