Brdovito krajiško selo obasja zubato i varljivo, martovsko sunce. Ono najhrabrije, ono čiji zrak, oštar poput britve, najavi prevlast toplote i pokaže zimi da je njeno vrijeme isteklo. Jutarnja rosa, koje na ovim prostorima nikada falilo nije, izmigolji se i prekri široke livade i polja. Umi ih i otrgnu iz zagrljaja uljuljanog sna. Beskrajna modrina, kao kakva podzemna žila, raširi se selom, pa svaki kraj pridobi novi i ljepši oblik. Bila je to svjetlost koja svakom predmetu utka novu vrijednost, ona bez koje ne bismo spoznali istinske ljepote ovog svijeta. Muk buđenja novog dana mješao se uz huk rijeke, koja je proticala duž sela. Više kao potočić, ali je naziv rijeka ostao do danas. Od pamtivijeka ušuškana sa obje strane sela. Plava i prozirna – najčistijeg komada neba, krasila je ovo, po mnogo čemu, neobično mjesto. Koritom svoga toka pronosila je živost i predstavljala žilu kucavicu ovog kraja. Pored svih ljepota, ostala je neshvaćena i skoro odbačena. Ta providna tečnost, koja je proticala podijeli mjesto na dvije strane, čini se na dva svijeta. Kidala ga na ovu – našu, i onu – njihovu stranu, ili obratno, zavisi na kojoj se od te dvije strane nađeš, jer ona na kojoj si ti naziva se dobra, prijatna i ljupka. Sa druge strane drijemalo je oličenje suprotnosti, tame i zla. Ta rijeka nije bila samo voda koja protiče dubokim kanalom, nije im predstavljala premostivu prepreku koju im je priroda poturila, ne! Za seljake ovog kraja ona je bila istinska granica dobra i zla, jaz. Tačka do koje možeš ići na svojoj zemlji, slobodnoj strani. Ona je bila simbol podjele i granica između nas i njih. Uvijek je ovdje važilo isto pravilo – da mrki ljudi, zle naravi, žive negdje tamo, preko rijeke. Niko nije znao zašto se takav kult proširio, ali kao da nikoga nije ni zanimalo. Svi su imali jednu, svoju, i šta će im više. Ali, kako ljudi ne shvatiše rijeku i ubijediše i sebe i druge da ih ona razdvaja – a ne spaja, odlučiše da tu granicu ne prelaze. Ostaše gluvi na njen huk, na žubor vode koji je pričao da je trebaju, da ona treba njih. Ne znaju kako, ne znaju kada. Proglasiše je za granicu života, granicu dobrog i lošeg, sreće i tuge. Ova oblast nosila je jedno ime. Ali, za one sa druge strane mjesta nikad ovdje bilo nije, govorili bi oni. Tek ponekad, još nejačka dječica ispitivala bi roditelje i starije o rijeci i o drugoj strani obale.Samo dječji svijet bio je otvoren za život sa druge strane. Dječji svijet, samo dok i na njih ne prenesu mržnju, strah ili neznanje. Možda pomalo od svega. Mrskim i oštrim odgovorima, punim prijekora i loše volje, ubijali su želju djeteta da više ikada pita za njih. Isti odgovori danima, godinama, decenijama i tako ukrug, sve dok ih potpuno ne prigrli tiho savezništvo svoje, one prave, strane rijeke. Podijeljeni, čangrizavi i nevoljni živjeli su i uz jednu i uz drugu obalu, onu istu na kojoj je dobro sunce obasjavalo, dobra trava rasla i dobri ljudi hodali, pričali su i jedni i drugi. Negdje duboko, u svakom od njih, nalazio se istinski i dobri seljak, onaj koji bi zadnji komad svoga hljeba drugome dao, pa makar on gladan ostao. Maske zla koje svi nosiše na sebi, godinama su poprimile izgled ljudskog lica, pa se kao paraziti prikačile uz seljaka u želji da njihov otrov nagrize naivnu, seljačku dušu. Ta neman, bila je snažna. Otporna na sve protivotrove za koje su znali. Bilo je to nešto što ovaj čovjek nije razumio. Kada bi kakva loša vremena zakucala na vrata, nekom snagom, pameću ili Božijom silom bi se ujedinili. Otjerali zajedničko zlo, sačuvali ognjišta, nešto svoje sirotinje, pa opet svako sebi. Kao da nisu željeli imati ništa zajedničko, kao da su se plašili te blizine, te nevjerovatne blizine. Surova osjećanja obuzimala bi njihova bića svaki put kada bi sreli ili mislili o njima. Čini se da je i presušila, zauvijek, među njima ne bi bilo života. Ostao bi kanal koji bi svjedočio da je nekada bila tu, voda, granica – to bi im bilo dovoljno, opet bi se znalo gdje su dobi gdje loši, gdje spavaju pravi a gdje krivi. Što su fizički bili bliže – psihički bi se sve više razdvajali. Čak se u kućama, ni sa jedne strane, nije pričalo ništa o ovima tamo – ni dobro, niti loše. Tišina, muk, tajac… Voda, koja je prolazila kroz tu malu, po mnogo čemu nesrećnu, oblast blago je dodirivala obale dviju strana. U početku ih privlačila, nadolazila, trudila se. Imala je samo jedan cilj, obnoviti stari plamen, zapaliti vatru prijateljstva među svojim, za nju jednim, narodom. Suva drva nije imala, a ni plamena kojim bi rasplamsala stari žar. Ali, kako je vrijeme prolazilo, shvati da je sve badava, pa i ona sada nekako projuri ovuda. Godinama se opire mržnji i ljutnji svojih nabližih, onih na koje je upućen. Onih čiji preci ga stvoriše, iz čijih čestitih ruku nastade i osta do danas.Na tom mjestu nije ni njoj prijatno, kamoli čovjeku. Vremenom se stvoriše brzaci i virovi, koji uvukoše i par ljudskih života u sebe. Veo tragedije sruči se na već ionako odbačen dio njih. Utabaše čvrste staze novim pričama, otključaše i posljednja vrata mržnje i straha. Zbaciše svaku pomisao života i povratka na staro. Tek tad, izgubi se posljednja nada da nova jutra nose bolje sutra. Da će se taj parazit izvući iz čovjeka, da će nekada ponovo doći vrijeme rijeku pregaziti, onako kako oni znaju, kako su preci znali, bosih stopala, seljački. To shatiše kao uzvišeni znak sa neba da više o životu sa onima tamo ne treba ni misliti.
Nedaleko od posljednjih kuća, ispod puta, nalazio se most. Star, oronuo i truo. Bio je nijemi posmatrač vremena, ljudi i običaja. Sagradiše ga preci današnjih seljana. Oni kojih danas ne znaju, čijim se sjenama ne klanjaju, onih čije se duše osamiše i iščeznuše, poput mosta. Za razliku od njih, on se držao, jedva, ali još je bio tu. Posvjeočio je mnogim radostima, koracima, svadbama. Mangupski bi ćutio kad bi kakva djevojka, obično preko noći, prebjegla na drugu strani, zbog ljubavi, zbog sreće. To mostovi i rade, spajaju i usrećuju, to je i on radio, a sada odbačen, zarastao i neupotrebljiv. Svašta je istrpio na sebi. Mnoge vojske i ove i one, veselja, tuge, ljubavi i razočarenja. Sve je to podnosio čvrsto, svakoga poslužio, nikome dužan ostao nije. Danas (p)ostade omražen, sam, napušten i truo. Od heroja postade beskorisni suvenir nekadašnjih dana, današnje sramote, straha ili prezira, možda svega pomalo. Kriv je, jeste! Spaja – nespojivo, priča – nepričivo… Nespretno uvezan hrđavom žicom, više je podsjećao na odbačenu hrpu starih dasaka, nego na most koji služi ljudima. Kao da je baš ta žica krila u sebi Gordijev čvor, nerješiv za svakoga od njih. Iskrivljenih temelja, pokidanih i trulih dasaka, most je ostao šćućuren u travi, tamo gdje ga niko nije ometao u onom što mu je posljednjih decenija bilo jedini smisao, čekanje. Čekao je most, napinjao se, pružao ruke široko i grlio obje strane, ljubio ih jako i prizivao, nije gubio nadu. Prizivao je sreću i silovito se otimao vremenu, koje se prokleto uvlačilo pod daske, kao bore u kožu. Iako ga niko decenijama nije koristio, stoji, nepomično čeka. Čeka da ga sudbina baci u brzi vrtlog vode, te da se tamo sastane sa nekoliko seljaka koji su isto završili. Da ponađe svoj smiraj ispod vode, kad ga već ovdje nema. Na ovom tlu gdje ga i vazduh smrknuto gleda, vjetar silovito udara a sunce ne dolazi. Čeka da prepukne na jednu stranu, ne viče, ne galami, ni na koga se ne ljuti, samo, krivo mu što ga omrziše. Teško mu, jer zna da u svakom seljačkom srcu kuca dio njega. U onom dijelu srca do kojeg otrov još stigao nije. Onom u kojem nema straha od nepoznatog. Onom zaboravljenom ćošku gdje čisto srce još silovito bije. Tamo gdje srce ne pljucka – tamo gdje kuca, snažno i iskreno. Još čeka, a čekati još jedino zna. Već dugo iščezli nijemi vapaj, bilo je jedino što je raditi znao. Ispuštao je krike, vapio je pažnju, ali uzalud.
Oko njega zaraslo, korov, trnje i trava, pa jedva da se i primijeti. S proljeća se utopi u travu, koja nakon prvih toplih dana, silovito bukne iz zemlje. Ljeti bi je spržila žega, s jeseni oprala kiša a zimi potisnuo snijeg. Sve se oko nega mijenja, samo on ne. Pored svega, on je bio jedini način da dopru jedni do drugih. Do druge strane, drugog svijeta. Te trule i beskorisne daske bile su jedini prozor u svijet, ali ga niko volio nije, nisu htjeli, nisu mogli ili samo nisu znali? Krišom i krajičkom oka, ljudi sa obje strane, bacali su poglede i, kao neobavezno, gledali da li je tu, a onda, kroz zube procijedili još se stari drži. Nekada im se činilo da ga vole vidjeti, da je tu, ali baš takav, uplašen, skrhan i poražen. Stoji i spremno čeka svaki novi dan, misleći da će, baš ovim svitanjem, mnoge stvari doći na svoje. Neko je jednom rekao da nema boljeg lijeka do smrti, boljeg načina da dođe u nešto bolje. Možda i onaj Gordijev čvor popusti pa se počne sam odvezivati, možda…
Kiše već danima padaju, stidljivo jutarnje sunce brzo zamijeniše sivkasto-crni oblaci… Kao nikada, nebeskim svodom su se odigravale razne igrarije, smjenjivali se kiša, pa sunce, zatim vjetar, pa opet sve ukrug. Vrijeme i ljudi izgledali su kao da su izgubili sebe u ovom bunilu, koji je potiskivao svaki djelić ljudskog bića. Sve ono što nije bilo uobičajno za ovaj kraj, steglo se nad plećima ovog svijeta. Vrijeme ih nije djelilo i o oni pravi i oni krivi djelili su sudbinu zlekobne vremenske ćudi, otežanog vazduha i lica neizvjesnosti. Kroz neko vrijeme poče se kiša prikazivati: kap ili dvije, pa malo jače, nasta pljusak, potom joj se i grad pridruži. Kišne kapi odkskale su pri udaru o krovove, put i svaku čvrstu površinu. Stvarala je predstavu magičnih prirodnih pokreta. Gledaoci su zbunjenim pogledima ispraćali svaki čin, čini im se da ovu još nisu gledali. Nepredvidljivog kraja, nepoznatog početka i dugačke fabule, pisala se i ova priča o vremenu i nevremenu. Svuda okolo bila je voda, putevi su već bili zakrčeni. Padala je sve vrijeme, jako, neumoljivo. Seljaci su se krstili i vikali kako ovo ne pamte… Pominjali sve Bogove i prizivali sunce. Bili su uplašeni, radili su ono što svi ljudi u panici rade – čekali, jer ovo je bilo, odozgo, sa neba, pa šta im da. Noć ih takve zateče. Kiši se pridruži i vjetar, pa su seoske kućice već bile pune vode. Munje i gromovi, poput striječa, sručiše se na šume, livade i polja. Jedan udari u vodu. Na trenutak selo obasja svjetlost, pa opet mrak, grmljavina i strah. Djeca plačući navlače ćebad na uši, žene ih grle i ohrabruju, a muškarci nijemo odmahuju glavom, bespomoćni i sami uplašeni. Mudri, domaćinski, brkoci odisali su nemoći i strahom. Prepušteni (ne)milosti prirode čekali su svršetak ovog posljednjeg čina, jednom mora doći kraj. Dan – noć isto vrijeme… Svjetlost se igrala nebom, pa skoro svaki čas bacila bi svoje snopove u tamom ogljen kraj. Još su ih samo strah i vrijeme spajali. To nisu mogli razdvojiti i podijeliti, to su halapljivo gutali i jedni i drugi, opet ovi s ove – oni s one strane. Isti strah zavlada sa obje strane rijeke, ista ih tuga snađe. U svakoj kući su se pitali, je li ovo zajednički neprijatelj, je li vrijeme da se udruže. Ipak, legenda nije lažna, šaputali bi sami sebi, dovoljno tiho da ni sami ne mogu raspoznati glas. Voda je sve više nadolazila, skoro da se izlivala iz korita. Svaki dio sela pridobi novi izgled, nekadašnje poljsko cviječe zamjeniše blato i kamenje, raskošno zelenilo voda a nasmijana lica – uplašenost i strah strah za svaki novi tren. Neizvjesnost im je gutala svaki dio razuma, nezasitno uzimao i posljednji obris nekadašnjeg kraja. Najednom, ču se jak udar! Neviđena svjetlost obasja mjesto, prasak je trajao neobično dugo, a potom polako jenjavao, utišavao, nestajao… Poput filmske scene, zvuk je odlazio u daljinu, struječi u zraku. Izvlačio se iz opni ušnih kanalića i parao neki drugi prostor, van ovog sela. Konačno, tišina pobjedi. Kiša prestade padati, kao da je taj lom uradio nešto zbog čega je sve ovo bilo. Svi izađoše iz kuća i stadoše tako mali i bespomoćni. S malo odjeće na sebi, obuveni ili ne, stupili su na tlo, koje je doskoro bilo pozornica prirodnoj predstavi. Konačno, postaše svjesni slabosti malog čovjeka pred prirodom. Najednom shvatiše kako je život kratak i krhk. Poput najmekšeg pera u kandžama grabljivice. Grom je udario u most!!! Srušio ga, a njegovi ostaci blago su se otimali u bujici vode, poraženi i uništeni… Iako je bio mrak, svi ga vidješe. Spaziše njegove šipke i, one iste, nespretno uvrnute žice, koje su doskoro spajale dva svijeta… Čvor je bacao neku svjetlost i na jednu i na drugu stranu. Naprežući se da bolje vide prizore u mraku, pogledom okrnuše čvor a on nestade u oborenoj krošnji drveta. Stajali su tako, ovi s ove – oni s one strane. Bez riječi, sa nekom sjetom i tugom u očima pratili ga. Bilo je to kao pomen starom žitelju, posljednji ispraćaj, bez riječi, nijemo i s poštovanjem. Ode, vijori se ona žica, lomi se i krši i posljednja čitava daska, slomi je kamen, udari u njega i… ode, na dno, na ono mjesto gdje je većina stigla. Većina onih koji su željeli ispraviti, naoko, neispravljive stvari… Onda, kada ne bi voljeli reći ništa a rekli bi sve. Onda kada riječi ostaju u grlu i vlažnim očima, kada nema teksta, ostaju samo osječanja, silovita i pokorena – kao i oni sami. Junak –ote se nekome iz mase. Stajali su kao opijeni, bez riječi, skoro bez pokreta, uz pojačan zvuk disanja, pratili su rijeku, nijemo i sa strahom u očima. Čas su gledali u rijeku – čas opet na mjesto, koje je do skoro zauzimao najstariji seljanin – most. Onaj koji nije bio snažan pružiti sreću i radost, kojima je cijeli vijek težio. Život, ljubav, susret i sreća ostaše nedosanjeni sni nesrećne građevine ili nekoga više od toga. Noćni vjetar prelomi se po tijelu seljaka i uvi se oko njihovih tijela, unese zebnju, ali strah i tugu nije iznio sa sobom.
Strah, nesigurnost i poraz kružile su selom. Ulazeći u svaku kuću ostaviše dio sebe, i sa jedne i sa druge strane. Tu noć malo je ko spavao. Petrolejske lampe blago su obasjavale krajičke soba, kao da je kakva nesreća u kući, pa se ne spava, dvori se… Sa svakog prozora, tek ponekad, blagi pokret ruke pomjeri zavjesu, pa izviri prema rijeci, čekajući da se probude i da sve bude kao nekad. Ali, nažalost, tek pred jutro svi se uvjeriše da ovo nije bio san. Samo stvarnost koja ih rastuži, stvarnost koju su oni tako napravili, a tako nisu htjeli.
Jutro je osvanulo neobično vedro. Proljeće je konačno odlučilo proviriti i u ovaj kraj. Jutarnje sivilo zamjeni beskrajno čisto nebo. Isprano do posljednjeg oblačka ličilo je na prazan list papira – knjigu koja je čekala da bude ispisana. Izgleda kao da je nova, ovo mora da je prva stranica. Od ranog jutra čula se neobična buka, lomljenje, krš… Neki su već s prvim zracima svjetlosti na tome mjestu. Drugi se bojažljivo privlače, pa sve kao u prolazu dolaze i ostaju tu. Pored mjesta na kojem je, doskoro, bila više slika mosta, nego li on sam, skupili se ljudi dviju strana. Ovi s ove – oni s one… Nešto gledaju, mjere i kose travu do njega, sijeku trnje i korov i čiste stari, ocrtani put, koji ih je nekada spajao. Nešto viču – dovikuju se, nekako sa osmijehom, neobično srećni. Djeca sa obje stane vuku daske, prikupljaju kamenje i nose vodu. Odrasli muškarci udaraju temelje novoj građevini, novom seoskom junaku koji je, još uvijek nevidljiv, načinio da se oko njega okupi sve od malena, do golema – rekli bi oni. Starci sa obje strane gledaju jedan prema drugom. Traže onaj davno izgubljeni plamen mladalačkih ludorija, traže sreću i djete u sebi. Ono zaboravljeno, pomjereno u stranu pred surovostima života. Ozarena lica, puna nade i očekivanja. Žene se razletile, pa nose kafu i rakiju ljudima… Nekako, sve isto – simetrija dvije strane rijeke. Za mnoge nemoguć i neviđen čin, dovikuju se, smiju i pjevaju. Isprva pjevušeći tiho i bojažljivo, svako za sebe. Nedugo poslije odvažiše se i zapjevaše jače, istu pjesmu, neku davno zaboravljenu, o sreći, prijateljstvu i ljubavi. Nasmijane ih i sunce pozdravi, ispisujući po nebu prvu stranu nove knjige. A oni lupaju, daska za daskom, i već se vidi, ustaje novi seoski junak. Stvaraju novi život – novu sponu i novu radost…
