Od kada te nema
ja sam osuđena
da krčim danima
tupim mačem
prašumu tuge
i u tom beznađu
posustala padam
i naglas plačem.
A samo sam željela
da mi držiš ruku
dok po livadama
bosonoga gazim
i kad ljetnji oblak
donese kišu
kišobranom ljubavi
da se spasim.
I ništa mi više
sada nije važno
čak ni sunce nema
onaj isti sjaj
dok se malaksala
vrtim u krugu
kome ne nazirem
spasonosni kraj.
![](https://www.pokazivac.com/wp-content/uploads/2015/01/Svako-se-bori-za-svoje-mesto-300x200.jpg)