fbpx

Da li su se voljeli

Da  li su se voljeli

Na brdu Crkvina
iznad Trebinja,
Hercegovačka Gračanica ,
kupa se u mjesečevom mlijeku.
Tu pjesnik Jovan Dučić
i u snu pjesme piše.
Pogleduje na pješčanu kulu.
Ni šuma
ni muka
Samo ponekad krikne žar ptica
Čuva našu pandorinu kutiju.
U njoj požutjeli snovi,
prošli zagrljaji
sortirane magle.
Čuva našu zakletvu i kletvu.
Od nje svijetli rijeka Trebišnjica.
Ne tražite nas
ne skidajte maglu
sa naših zvijezda,
u njoj su sahranjeni naši oblaci
što su na nebu ljubav vodili.
Ne rušite naš zamak od pijeska
Ostavite ruže na kamen crnog trena.
Puknuće vam srce od brodoloma i bura
koji su i našu ljubav pogodili.
Ne otvarajte našu pandorinu kutiju!
U njoj su u dvadeset prvom vijeku,
poslije Hrista
Našli vječno utočište
Jedan pjesnik
i jedna žena .
Ljubljeni a neljubljeni .
Kao u grčkoj mitologiji
Zaspali .
Ona….okadila postelju
drhti na uspomenama ,
u grudima skriva miris jasmina
Oči skrila…čezne i čeka .
Dok umiru na Leotaru sjene.
On …nostalgijom ranjen
opijen sanja…
u njene plave oči da utanja .
Bludno drhti ….
da joj ljubi usta meka
poljupcem što mrtve budi .
Vijenac od snova spleli .
Ne budite nas
Udahnite nam dah
Možda se probudimo
Možda zaplačemo
Možda nas uspavala suza slast
Možda nam demoni oduzeli strast.
A mi smalaksali u ćutanju.
Plešemo valcer s prvim pahuljama.
Čekamo sud Božiji .
Dok ljuljaju se vjekovi
na vrhovima Leotara,
u vrisku vjetra ,
Bilećkom ulicom
kotrljaju se sumnje..
Da li su se voljeli !

Prethodni tekstPravi prijatelji su dodatna snaga
Sledeći tekstTvit dana
Zdravka Babić
Zdravka Babić
Zdravka Babić (Bileća) Republika Srpska. Sve moje pjesme su moje odbjegle srne, nastaju same i često me iznenade sadržajem i oblikom , otmu se iz pera, i uvijek bez doručka, odu svojim putem… hodaju bose...i uvijek ostane žal za onim što nisam uspjelela reći al’ i pamćenje na vatru koja me grijala dok sam ih pisala.