fbpx
spot_img

Iz završenog rukopisa: Pesnički kosmos Smiljke Dragojević

Posle prve pesničke zbirke, “Pesme“, objavljene relativno daleke 2015. godine, pred čitaocima će se uskoro naći stihozbirka “Nebule“.

Smiljka Jovanović je opravdano smatrala da je ovoj poeziji neophodna jedna kratka uvodna reč autora, pa je zbog toga prenosim u celosti.

“NEBULE nisu nastale iz potrebe da nametnem lični poetski govor ili doživljaj drugome, već iz želje da u nekom prepoznam, na neki način, sličan doživljaj. On ne mora, čak nije ni poželjno, biti logički. Raduje me pomisao da to bude čežnja za neuobičajenim ili nedoživljenim. Ovaj rukopis predstavlja slike u obliku osećanja, u želji da stvore mogućnost za nastanak novih asocijacija kod čitaoca.

Nebule (magline) mogu biti i nehomogene strukture, a u ovom slučaju čine poetske obrise, otiske ili čak slutnje. Zato NEBULE i nisu nastale u traganju za temom, već u obliku dozrelog koje traži svoj izraz.“

Po mnogo čemu originalna i neobična ova zbirka poezije predstavlja jedan nagoveštaj duhovnog smirenja koje poetesa stihovima prenosi čitaocu.

Pesme često ne duže od haikua predstavljaju mozaik izlomljenih značenja, uglova gledanja, neočekivanih spoznaja gledanih odkle ih niko ne gleda. Pesnički lavirint u kome se čitalac veoma polako i oprezno kreće. Ako požuri neće uhvatiti onaj presudni zrak, onaj detalj, trenutak koji poetesa nudi kao mogućnost čarobnog ključa za njenu poetiku.

Tek kad bacimo još jedan pogled, vidimo da taj ključ i ne postoji, jer je prošao prvi trenutak kontakta sa pesmom. Nastaju neke sledeće mogućnosti, ili nemogućnosti zavisi od naše percepcije. Svaka pema je biće za sebe organon koji polako prolazi kroz pesničku nomenkalturu ove zbirke.

Zbirka podeseća ma mijaturni legoland – predeo, odraz u umu i vremenu – sve što se može napraviti od kockica (zapravo reči) i ovo je tek jedan od mogućih svetova. Smiljka je svoj pesnički astrolab mogla pomeriti malo gore, dole, malo južno ili usmereti ga ka severnim zvezdama ili mikrokosmosu, a onda bi Nebule bi bile sasvim drukčije. Rasporedom svojih misli i reči, ona pokazuje da više nego suvereno vlada rasporedom jezičkog gradivnog tkiva pesme, nešto poput Gaudija u arhitekturi.

Prisutan je i veliki broj neologizma (Maglookim poljem, Čežnja omahovljena/voštanim mirisom svetla itd.)

Ova stihozbirka zahteva poseban pristup u čitanju i u razmatranju, zapravo pokušaju da je bar u izvesnoj meri objasnimo i razjasnimo čitaocu. U punoj meri je to zaista nemoguće, osim ako se čitalac zaista ne prepusti i zaroni u ovo more čudnih i mnogoznačnih stihova. Za ovako nešto je neophodno biti iskusan ronilac. Čitaoci amateri u susretu sa ovakvom knjigom, nemaju šta da traže u njoj.

KRAJ REKE

Poribljene mreže talasaju

U povicima teretnim
alasi mreste reči

Osunčano jutro
ribljim zevom
niz lice teče

U POGLEDU – grubost tišine među nama

Crvenkast pesak
tvog oka
trune na mom ramenu

Korake zrni
žuč
tvog oka

Neman usnula
na slapu kičme

Kao talas koji prepoznajem

Kao nepoznanje sebe

Oliver Janković
Oliver Janković
Rođen 1957. godine u Beogradu. Pisanjem počinje da se bavi još za vreme studija na Filološkom fakultetu, na kome diplomira na Grupi za poljski jezik i književnost. Posle 17 napisanih i izvedenih radio drama i dramskih minijatura, emigrira u pesničke vode, druži se sa kraćom prozom, esejima i književnom kritikom. Aktuelno, najčešće pliva u vodama humora i satire iako za sebe tvrdi da je strastveni neplivač.