fbpx
spot_img

Kolumna Sitni sat

Vest da je preminuo legendarni golman plavih i Partizana Milutin Šoškić, bacila je u zasenak sve vesti…

Ovo je priča o jenom događaju gde je El grande Milutin bio jedan od aktera, ali i moj oproštaj sa junakom mog detinjstva.

Moje najveće batine u životu, ili zašto nismo igrali finale u Čileu
Od kada znam za sebe fudbalska reprezentacija Jugoslavijei donosila je puno radosti svom narodu. Kao što je to bivalo ranije u Montevideu, i posebno 1962. u Čileu. Ova priča je napisana pre dosta godina. Ali je svakako aktualna. i vanvremenska. A ja ću je pamtiti dok sam živ. Ako pročitate videćete zašto. Danas sam je se setio, na vest da je preminuo legendarni golman sa te i drugih 49 utakmica ”plavih” Milutin Šoškić.
MOJE NAJVEĆE BATINE U ŽIVOTU

Eh, taj fudbal… Kao najvažnija , najsporednija stvar na svetu baca u zasenak i poplave, tornada, pijavice, grad veliki kao jaja, požare i druge nepogode. Pa i ratovi koji se vode u vreme kada se igraju velike utakmice.

Svaki mundijal koji se igra od te 1962. u Čileu, posle njega 1966. u Engleskoj, (te prenose smo već gledali na tv ekranima), ali nas tamo nije bilo, potom je bio Meksiko 1970. na kome nas opet nije bilo, pa smo igrali 1974. U Zapadnoj Nemačkoj, 1978. u Argentini nismo, ali jesmo 1982. u Španiji. Nije nas bilo u Meksiku 1986. Zatim smo igrali u Italiji 1990. Pa nismo 1994. u SAD, ali jesmo u Francuskoj 1998. Nismo u Koreji i Japanu koji su bili domaćini 2002. Igrali smo u Nemačkoj 2006. kao i u Južnoj Africi 2010. U Brazilu 2016. nismo, ali na poslednjem, 2018. U Rusiji jesmo. Svako od njih bi me podsetilo na ”moje prvo svetsko prvenstvo u fudbalu“ i na jedan davni dogadjaj koji se desio u dubokoj noći , kada je reprezentacija Jugoslavije igrala sa Zapadnom Nemačkom utakmicu za polufinale svetskog sampionata u Čileu, daleke 1962 godine…

Moj otac je bio učitelj u Virovu, piktoreksnom mestašcetu u opštini Arilje , i imao jedini radio prijemnik u selu (mislim da je to bio „Tesla“) sa svemirskim zelenim , magičnim okom, koje je za mene, dečaka od 10 godina bio velika zagonetka…

A u „Politici“ je besmrtni i neponovljivi čika Ljubiša Vukadinović pisao epske reportaže o podvizima naše reprezentacije na čelu sa belim kraljem fudbala legendarnim Dragoslavom Šekularcem…

Pomenute noći se u velikoj kuhinji učiteljskog stana koji je bio u sastavu škole , skupilo 10-15 najvećih zaljubljenika u najsporedniju stvar na svetu , toliko ih je otprilike ostalo napolju i oni su sedeli na terasi i pored otvorenog prozora , pod precvelom lipom u toploj, letnjoj noći …

Nije bilo šanse da odem na spavanje i na navaljivanje uglednih seoskih domaćina , majka je popustila , ljuta i besna sto se njena nije ispostovala. Igrao se tablić u paru i šah na dve table. Slušao se Radio Beograd , i s nestrpljenjem iščekivalo javljanje spikera koji je na svakih 15 minuta komentarisao tok utakmice. I kad su se očekivali produžeci pa možda i penali, jer je do završetka ostalo nekih 5 minuta , prekinuo se program … Neprevazidjeni i takodje legendarni Radivoje Marković je glasom koji nikada neću zaboraviti , praktično grcajuci progovorio :“ POBEDILI SMO ! Jugoslavija je pobedila golom Perice Radakovića koji je sa glavom zavijenom u čalmu smestio loptu iza ledja Nemačkog golmana! Utakmica se završila ! “

Nastala je neopisiva dreka i dranje u kuhinji, na terasi i pod lipom u školskom dvorištu, a neprevazidjeni Radivoje je pričao i dalje, pominjao Rajka Mitića i njegovu zavijenu glavu u nekoj drugoj prilici, jecao je taj baršunasti egzaltirani glas u vreloj letnjoj noći koja se bližila jutru … A onda je medju tu svetinu i oblak duvanskog dima uletela moja majka kao tajfun , sščepala me pored radio aparata marke „Tesla“ i prebila na očigled zapanjene muške populacije i mog nesrećnog oca koji nije mogao, smeo ili hteo da reaguje…Onda me tako premlaćenog odvukla za uši u sobu koja je samo vratima bila odvojena od kuhinje …
Bile su to najstrašnije batine koje sam dobio od jednog roditelja u svom životu,nije da ih ije bilo, ali koje me nisu bolele i od kojih nisam plakao . Ako sam i pustio suzu , bilo je to od radosti , i potresnog glasa nenadmašnog Radivoja Markovića … Bilo bi lepo ako bi „Politika“ mogla da ponovi tekst Ljubiše Vukadinovića kojim je opisao ovu utakmicu koja je u istoriji Jugoslovenskog fudbala ostala kao jedna od najvećih pobeda na svetskim šampionatima…

Tok polufinala sa Česima se nije organizovano slušao ni u stanu ni pod lipom , i to mi nije slutilo na dobro . Ujutro mi je otac rekao da smo izgubili i da nećemo igrati u finalu. Tad sam zaplakao , duboko ubeđen da je uzrok tom porazu moja majka i njena zabrana da se „nevaspitani narod noću skuplja u njenom stanu ili dvorištu “ … Istrpeo bih, uveren sam još veće batine i nepravdu, samo da smo igrali u finalu … Pa šta bude .
Šteta što nisu više ta vremena , niti je više to taj fudbal.

A ruku na srce nema ni Radivoja, ni Ljubiše, ni Perice Radakovica a ni mog oca. A od pre neku godinu i legende jugoslovenskog fudbala , čuvene devetke ove reprezentacije , i centarfora „Partizana“ iz šesdesetih, Milana Galića, zatim Dragoslava Šekularca a od danas i legendarnog golmana plavih i bogradskog Partizana Milutina Šoškića.

I ova priča je u njihovu čast.

Fotografija sa interneta: Milutin Šoškić u duelu sa Uve Zelerom

Iz knjige TAMO JE TREBALO DA TE RODIM – porodične i druge priče (Prometej 2022)

Milan Pajević
Milan Pajević
Rođen 1952. godine, u Užicu, u porodici prosvetnih radnika koji su u to vreme službovali u Bosanskoj Vozući. Obično kaže da je prohodao (detinjstvo i niže razrede završio) u Virovu, osnovnu u Arilju, gimnaziju društvenog smera u Požegi, i kada su svi očekivali da će kao pisac “Najlepše pesme Radio Beograda 1970.” da krene na neki od društvenih fakulteta, položio je prijemni ispit na Mašinskom, upisao ga i završio. Napisao je knjigu “PITAO BIH” koja je objaljena na ruskom i srpskom jeziku, epistolarni roman "PLANINA KOJA ME JE VOLELA bostonske i druge priče" (Prometej 2018, 2019), a početkom 2020. izašla je knjiga "ČUDNOVATA PLATNA (ne) ispričane priče" (Prometej). Knjiga "PLANINA KOJA ME JE VOLELA bostonske i druge priče" je početkom 2021. izašla na engleskom jeziku "THE MOUNTAIN THAT LOVED ME boston and other stories" u prevodu SlaviceTomaš. Objavljivao na ruskom, ukrajinskom, engleskom i švedskom, a većina eseja napisanih u poslednje vreme nalazi se na portalu “Naš Nedeljnik”. Pokušava da dokaže da se kulturom i umetnošću može spasti svet. Oženjen je, otac četvoro dece, i deda istom broju unuka.