fbpx
spot_img

Jelena Dragičević Berat: Kako smo napravili svoj životni plan?

Kada ste doneli odluku da živite baš takav život kakav živite sada?
Možda smatrate da je to jednostavno bila sudbina i da u toj odluci vi i niste imali nikakvog uticaja.
Ukoliko pripadate ovoj grupi ljudi spadate u ekstrem koji veruje da je životni put svakog pojedinca unapred određen od strane neke više sile, božanstva i da vi taj put samo treba da sledite pri tom otpisujući sve odrasle sposobnosti koje imate na raspolaganju i ne dozvoljavajući sebi slobodu izbora koju imaju ljudi koji smatraju da u njihovom životu baš sve zavisi od njih i da su samo oni krojači vlastite sreće.

Ono što je zajedničko za ove dve grupe ljudi je to da i jedni i drugi žive u skladu sa vlastitim iskrivljenim uverenjima koja su stekli na osnovu ranih životnih iskustava i u skladu sa kojima sada sebe prisiljavaju da žive. Ovde se radi o jednoj vrsti nesvesnog životnog plana koji se formira od druge do sedme godine života.
Ako ste već počeli da se pitate kako je moguće da dete od dve, tri ili pet godina donosi tako važne odluke i pomislili kako ono sigurno za to ne može biti sposobno, setite se koliko često su neke vaše reakcije bilenalik onim nezrelim dečijim i koliko često su sve medjusobno podsećale jedna na drugu.
Sve ove reakcije zajedno deo sunesvesnog životnog plana, tj. skriptakoji je svako od nas „sastavio“ u detinjstvu od niza iskrivljenih uverenja o nekom važnom životnom pitanju. U tom dobu deca imaju drugačiji način razmišljanja od odraslih koji je konkretan i razvojno ograničen, te je i mogućnost iskrivljenja veoma velika. Ti iskrivljeni zaključci doneti su pod uticajem važnih autoritrta i ne preispituju se, već prihvataju kao istina o kojoj se ne raspravlja.Ovde možemo pronaći korene svih predrasuda i zabluda koje smo tokom života stekli slušajući i posmatrajući značajne druge (npr. žene su loši vozači, plavuše su glupe, mladi ne mogu biti odgovorni…). Ovakvo stanje stvari proizilazi iz toga što dete, za razliku od odraslih, ima veliku potrebu za ljubavlju i prihvatanjem, te kako bi ih obezbedilo prihvata sve što mu važni odrasli kažu ili urade. Deci je odnos koji tada imaju sa majkom i drugim osobama koje o njemu brinu veoma važan i u zavisnosti od kvaliteta tog odnosa zavisiće i stepen iskrivljenosti uverenja, tj ukoliko je npr. majka osoba koja bezuslovno prihvata ličnost deteta, pokazuje ljubav i prihvatanje, ali i postavlja jasne zahteve i ograničenja u skladu sa uzrastom deteta, ono će imati velike šanse da razvije realističnu i pozitivnu sliku o sebi, vlastitim sposobnostima i postignućima. Ono će znati da je osoba vredna ljubavi i poštovanja, biće u stanju da životživi u skladusasobom i svojimželjamaonolikokoliko to okolnostidozvoljavaju. To znači da nećepreprekevidetitamogdeihnemai da će se boritizaštokvalitetniji i ispunjenijiživot. Ovonaravno ne znači da problemanećebiti, alićeosobasaovakvimstavomrealnesmetnjeukoliko je moguće, savladati, a nerešiveprihvatitikaotakve.
Međutim, kadaosobaimaiskrivljenauverenjasakojimaostaje i u odraslomdobuonaćemnogeproblemekojisuobjektivnorešiviprocenjivatikaonemogućumisiju.Ovakvauverenjadelujukao“samoispunjujuća” proročanstva, odnosnoukolikoosobaveruje da ju je nemogućevoletionaćenakrajui “dokazati” da nijevoljiva. Onaćesvojskriptispunititakoštoćese zaljubljivatiupravo u one osobekojijojjasnopokazuju da je ne vole ilićečaki kadapoveruje da je nekopočeo da je volituljubavtolikotestirati ipreteranimzahtevimaililjubomornimscenamaoteratiosobusakojom je u vezi.
Osnovni problem saovimuverenjima je tajštose onatokomživotastalnopotvrđuju i jačaju. Osobakojaihimanastojaće da redefinišestvarnost i uklopi je u svojaočekivanja i uverenja, tako da će u svakojsituacijividetipotvrdusvojihdavnoizvedenihzaključaka. Do same promeneovakvognačinafunkcionisanja u retkimslučajevimamožedoćispontanokadaosobaupoznadruguzanjuizuzetnuosobukojasvojimponašanjemdelujekaoautoritet i model zapromenudosadašnjegnačinafunkcionisanja. Ipak, da bi nekopromeniosopstveneiskrivljenezaključkeiodlukeproistekleiznjihpsihoterapijapredstavljanajsigurniji put jer u bezbednojsituacijitokompsihoterapijskeseanse, auzpodrškui nadzorterapeutaosobamožedozvolitisebi da proniknei u najkorenitijeinajranijeskriptneodluke.

Jelena Dragičević Berat
Jelena Dragičević Berat
Živim u Rumi. Po obrazovanju sam master psiholog, TA psihoterapeut, školski psiholog i asertivni trener sa višegodišnjim iskustvom u savetovanju i psihoterapiji dece, adolescenata i odraslih osoba. Psihoterapiju radim i putem Skype-a. U svom radu koristim integrativni pristup u kome kombinujem metode iz različitih psihoterapijskih modaliteta. Smatram da podrška, negujući pristup i davanje dozvola tokom psihoterapijskog rada mogu podstaći razvoj odraslih potencijala svake osobe neophodnih za postizanje važnih životnih ciljeva.