fbpx
spot_img

Kristina Janković: Veruješ li u – sudbinu?

Probudio se prilično rano. Krevet okrenut ka prozorima, da bi video nešto od dana, kada od bolova nije mogao da ustane. Kiša je padala što ga je uspavljivalo, a i u sobi je bilo polumračno. Osećao je hladnoću izmedju zidova, mada je to bio subjektivan osećaj, jer je u sobi bilo toplo, a on dobro ušuškan. Miris sveže pečenog hleba je dopirao iz kuhinje i širio se kroz celu kuću. To je za njega posebno spremila njegova brižna supruga.

Nešto kasnije, čuo je komšinicu Bosu koja je redovno, uvek u isto vreme dolazila da pije kafu sa njegovom ženom. Bosa je neprekidno pričala o svemu i svačemu. Nije imalo svrhe dalje spavati, jer je ona pričala glasno i nekako iritantno. Njen glas je proizvodio istu teskobu kao kad bi voda iz česme kapljala u intervalima. Kap po kap.

Ipak, osetio se nekako čudno, kao da jučerašnji dan nije isti ovom današnjem i da današnji neće imati ništa sa onim što bi se dogodilo sutra, da se ciklus istovetnih dana najzad prekinuo. Pomerio je ruku ka stočiću da uzme mobilni telefon, a da nije osetio nikakvu bol. Povukao je prekrivače i seo na krevet. Ne, nikakva ukočenost nogu, bolovi u zglobovima su nestali. Misterija mu je bila i kako je uspeo da se obuče potpuno sam, a da nije pozvao ženu da mu pomogne. Kraj kreveta stajala je hodalica, za svaki slučaj. Prošetao je do prozora kao svi zdravi ljudi.

Mora biti da je umro. Drugo objašnjenje ne postoji.

Juče, recimo, nije znao šta bi sa sobom, celo telo, mišići i kosti su ga toliko boleli da lekovi nisu pomagali, palio je cigaretu za cigaretu, čak je u jednom odsutnom trenutku pokušao da ugasi na svojoj butini pikavac, pa je u zadnjem momentu odustao, vikao je na ženu i psa, pa im se izvinjavao…

Foto: pexels.com

Umio se hladnom vodom i to ga je sasvim razbudilo. Pogledao se u ogledalu, kosa mu je padala preko zamišljenog lica, pa je naterao sebe da se nasmeje, odlučio je da se obrije, i to je uradio brzo i vešto. Došao je do trpezarije, komšinica je zinula kad ga je videla, a njegova žena je ciknula od sreće. Odmah mu je pristavila kafu, dajući mu čašu limunade koju je pio svako jutro. Poljubila ga je u obraz i srećna sela pored njega.

– Vidiš, dušo, samo je trebalo da veruješ!

– Voleo bih da malo prošetamo. – reče joj i ona radosno klimnu glavom.

Kakva lakoća pokreta. Izašli su iz zgrade, komšije su ih pozdravljale, jedna devojka što je  šetala malo kudravo kuče se radoznalo okrenula za njim, rekavši mu dobar dan.

Desilo se čudo, ozdravio je. Nisu mu trebala kolica. Išao je lako. Godinama je bio u kolicima, i sve funkcije su se vratile same od sebe. Sa čudjenjem je gledao u zgrade, šta je sve izgradjeno, ljude, koliko je omladine bilo napolju, pa i ta vožnja autobusom, ljubazni vozač, putnici… Smeškao se kao blentav, bacao mrvice hleba golubovima, dok ga je u stopu pratila njegova prelepa i verna supruga. Nije gledao kuda ide, sve je izgledalo sjajno, tako lepo, povremeno bi gledao u svoje noge u crnim, izglancanim cipelama,  koje su išle same od sebe. Njegova žena se potom negde izgubila. Stao je sa grupicom ljudi da predje ulicu, video je da mu je supruga na drugoj strani, na semaforu i da ga čeka.

Krenuo je ka njoj, otkud ona preko puta. Nije čuo da ljudi viču, da je vozač svirao, da…osetio je nanovo jak udarac i dok je tonuo u san, govorio je: “O, ne, ne opet.”

Išao je pored oca, neobično plećatog i visokog, kakvog ga nije pamtio. Njegov otac je išao brzo, ne gledajući ga, sa rukama na leđima. Udaljavao se od njega, a on nije mogao da ga stigne. Najzad zadihan, stao je da dođe do daha, govoreći mu da ga sačeka. Bio je dečak.

– Opet nisi pazio! – podviknuo je. – Ne idi za mnom, vrati se! – i on je najednom zastao i gledao u očeva leđa dok se ovaj nije izgubio u daljini.

Bol se vratila, intenzivnija, od nožnih prstiju desne noge pa do kuka. Kao kroz maglu video je neko lice, neko mu je otvarao jedno oko, pa drugo.

– Dolazi sebi! –  začuo je nečiji glas, tako muzikalan i blag:- Gospodine kako se zovete? Da li me čujete? Znate li kako se zovete?

Sa mukom je otvarao oči, video je zamućenu sliku prelepog anđela, duge plave kose i u beloj haljini.

– Da, čujem te. Ti si anđeo, jel da? – upitao je i ponovo zatvorio oči. – Zašto me boli noga ako sam mrtav, anđele?

– Niste mrtvi, živi ste. Da li znate kako se zovete?

– Znam, Nikola se zovem, a kako se zoveš ti, andjele?

– Andjela!- rekla je ona, a on se nasmešio.

– Lepo je probuditi se pored nekog tako lepog.

– Daću vam injekciju, zbog bolova! Biće sve u redu. Ne brinite.

Tako mu se spavalo. Želeo je da je gleda što duže, ali oči su mu se same sklapale. Nije čuo kad je devojka izašla. Pored njega je bila njegova uvek brižna žena, i ona je na neki način bila anđeo.

– Šta se dogodilo? – upita je Nikola nezainteresovano.

– Desilo se to da si pao niz stepenice, srećom pa imamo svega dva stepenika, skliznuo si ne znam ni sama kako, a rekla sam ti da me pozoveš ako ti treba nešto. Mogle smo Bosa i ja da ti pomognemo.

– Koja Bosa? – sela je kraj njega, pokrila ga bolje. – Jutros me ništa nije bolelo. Baš ništa. Onda sam izašao napolje, i ne znam kako – opet su me udarila kola.

– Nisi nigde izašao. Jednostavno si samo pao i izgubio svest. Toliko sam se uplašila. Bosa je pozvala hitnu pomoć, jer su meni mnogo drhtale ruke.

– Sudbina, to je… Nismo imali sreće sa sudbinom ni ti ni ja. Ti, jer si pored mene, što me nisi ostavila pre pet godina i ja ovakav nikakav.

– To nema nikakve veze sa sudbinom. Ti ne voliš da vežbaš, mrzi te, neverovatno kakav otpor imaš prema vežbama.

– To mi neće pomoći. Znam… A što ti nisi otišla, nego se mučiš pored mene? – ponovio je.

– Ja verujem da ćeš ozdraviti. Mi, žene, ne ostavljamo bolesne muževe, decu, roditelje. Mi se borimo sa vama. Kao ja sa tobom. Muškarci napuštaju brod kad se nasuka, čast izuzecima, ti bi mene ostavio, ali ja tebe – nikad! – poljubila ga je i izašla iz sobe, da ne primeti suze u njenim očima.

Kristina Janković
Kristina Janković
Rođena u Zemunu, 1974. godine, sada živi u Novim Banovcima. Pesme i priče piše od detinjstva. Objavljivala u časopisima :„Buktinja“, „Sizif“, „Nekazano“, „Suština poetike“, „Šraf“, ruski časopis za književnost „Nevska formula“ i „Petruška nastamba“, portal "Konkretno", ...Svetlost dana ugledale su, zasad, tri zbirke pesama i jedna zbirka kratkih priča. Veći broj njenih pesama prevedeno je na ruski jezik u saradnji sa ruskim pesnikom i prevodiocem Vladimirom A. Babošinom. Dobitnica nagrada na međunarodnim konkursima poezije i proze. Član je Udruženja pisaca Srbije i Udruženja srpskih književnika u otadžbini i rasejanju.