fbpx
spot_img

Lela Milosavljević: Poslednji zvižduk na stanici Beograd

Ne znam zašto sam jutros otvorila stranicu sa srpskim novinama. Već nekoliko godina nemam želju da čitam sumorne teme o politici, suludim ubistvima i nekim, danas poznatim licima. Odavno sam se oprostila sa ljudima u mojoj zemlji Tamo daleko. Još onog dana kada sam iz nje otišla razočarana, nezaposlena i sama.

Dok sam sinoć gledala sina kako navija za Srbiju, na maternjem jeziku svoje majke shvatila sam da se koren nikad ne iščupa. Zakine se neko pero, maker najtanje, i ostane da klija, da teži ka suncu i kalemi se na svojim ranama…

Tako se setih i tebe.

Videh da zamire život jedne žute zgrade na čijim peronima si mi grejao ruke dok čekam polazak sa prvog levo. Tu si sačekivao moje povratke od kuće, nosio moje studentske torbe.

Zamirisaše mi savski vetrovi i beogradski snegovi. Izroni iz sećanja ona pozamašna Ciganka što nas je jurila stanicom da nam gata u karte, pa kad smo je odbili smejući se, ona nam reče da nikad nećemo biti zajedno… Zamirisa mi kikiriki što ga raznosi čovek sa šeširom od slame, i kafa iz restorana  gde sviraju neki priučeni svirači.

Baš tu smo te pratili u Vojsku.

Na tim klupama su nastajale ljubavi, I odlazile sa vozovima. Tu su brisali suze očevi koji se vraćaju kući kad ostave kćeri u malim studentskim sobama, Tu su se neki ljudi molili Bogu da na vreme stignu do klinike u Višegradskoj.

Tu si stajao i dok sam odlazila.

Nije sve ovo zbog tebe, ovo je moj oproštaj od perona moje mladosti…

Ti i ja se možda još sretnemo…

Foto: de.wikipedia.org
Lela Milosavljević
Lela Milosavljević
Iz Užica, ljubitelj umetnosti i kolekcionar uspomena. Piše satiru i lirsku prozu, autor knjiga "Tragovi bosih stopala" i "Ples među svicima", kao i tekstova objavljivanih u više elektronskih i štampanih časopisa za umetnost i kulturu, portalima i stranicama.