Od toliko prečiste učenosti-
ti baš nimalo ne znaš voljeti.
Tvoj je svijet prebrzih poroka
ugodna premija nečastivoga.
Sladiš se samouništenjem, pa
nepromišljenim odustajanjem.
Gađaš, kroz pikado smrtnosti-
polomljene, crne, gotičke kosti.
Ništa ti nije sveto, ne vjeruješ
u nadnaravno, ne pouzdaješ –
se u više razine onomatopeje..
Takvo je postojanje suhoparno-
kao kiša koja zaboravlja pravilo.
Bez vode čovječanstvo izumire,
kreira nas po načelu ljubomore.
Od tebe, očekujem ono najgore,
jer za bolje moraš imati manire.
Vrati se na početak oživljavanja
upokojenih pukotina hijerarhija..
Možda ćeš se tada i prisjetiti –
koliko sam ti, zapravo, značila.
*jedanaesta zbirka*



