fbpx

Lorena Kujek – Astralna projekcija

Noćas ti se obraćam epistolarnom formom izoštrenih čula podsvijesti.
Odista je moguće magično levitirati iznad vanjskog sloja zemljine kore,
u blizini velebne katedrale raspadnutih maštanja.

Za vrijeme pročišćavajućeg obreda
ti zauzimaš entitet vukodlaka,
mršteći se frapantnim obrvama,
nalik na prenatopljenu mahovinu
uslijed ponavljajuće erozije površinskog pokrova.

Mene su izvukli iz pripravljene,
opustošene grobnice prošlog života,
preobličivši me u krijesnicu otkucajnih frekvencija nerealnog zapisništva.

Vrebala je zagonetna mumificiranost hladnih tjelesa,
sahranjenih u duplji prokrvljenog hrasta-
čije bilo otkucava zajedno s našim konverzacijskim anegdotama,
učenjem ponašajnih kodeksa
i filozofskim razlikovanjem
tri vrste književnih pogrešaka.

Predstavljasmo reprezentativan koloplet čiste ljubavi,
nezagađene bjesomučnom požudom,
već zapečaćene sentimentalnim kristalima blagoslovljenih mudrosti,
svetačkih aluzija doticaja intelektualnih stimulansa
te nedvojbenih osobitosti metaforičkih ukrasa.

S onu stranu lelujave vječnosti,
ukrstismo konce bijelih metamorfoza snježnosti zagrljaja,
utkavši milozvučne kreposti
u iskovani ključ amfiteatra lucidnih snovitosti modernizma.

Tvoj je prosinački odlazak rastvorio koru usahnulih breza,
raspuknuvši gramzljive oholosti višestoljetnih izmjena karmičkih podsjećanja na izbočene žile teksture kašmira.

I zemlja se zatresla,
shvativši da smo zaručeni u vrtu neokaljanih, ružinih pupoljaka,
uz posredstvo dobronamjernih duhova paralelnog svemira.

Sada, s obožavanim prstenom na ruci,
hodim ususret mimohodu izlazećeg sutona,
opraštajući se od reminiscentnih zavežljaja duhovnih oboljenja,
puštajući te razbuktalnoj plimi nadolazećih valova nesvjesnoga
koji se očituju koncentričnim zapljuskivanjem prašnjavih uglova svjetionika.

Prepoznat ćeš me pri punoj mjesečevoj blistavosti,
kako plešem sa sjenama pokoljenja obiteljskog stabla-
mentalno pripravna za uručeni oproštaj boje lavande.

Ali ne pitaj što me to razdire.
Nećeš moći podnijeti odgovor prizvuka naše posthumne rapsodije.

Ustvari, možda smo bez ikakve vidljivo-procesne ceremonije,
posve obećani jedno drugome,
čak i prije kreiranja sadašnje planete.

 

Slika: Snežana Kujundžić

 

 

Lorena Vojtić
Lorena Vojtić
Lorena Vojtić (r. Kujek), rođena 31. 5. 1996. u Osijeku. Odrasla u Valpovačkoj Satnici, a trenutno živi s kćeri i suprugom u Osijeku. U djetinjstvu se bavila glumom, pjevanjem i crkvenim aktivnostima. Završila opću gimnaziju u Valpovu, i pohađala Pravni fakultet u Osijeku, smjer upravno pravo. Već dugi niz godina surađuje s brojnim portalima i književnim stranicama- na kojima redovno objavljuje svoje radove. Postigla je uspjeh i na Europskom festivalu poezije. Ozbiljnije piše od trećeg razreda srednje škole. Tematike koje dominiraju mojim stvaralaštvom su: život, ljubav, smrt, smisao postojanja i vjera, a sve je protkano nijansama gotike. Uglavnom pisala poeziju u prozi i misaone tekstove, a nije joj strana ni kratka priča. Osvojila je prvo mjesto u poeziji 2018., po izboru stranice Pisci i Književnost i bila među 5 najčitanijih autorica iste te godine. Na svojoj Facebook stranici NA KRILIMA SNOVA broji 20 000 čitatelja. Članica Hrvatskog književnog društva, Kulture snova i Antuna Ivanošića.